Suzana Vargović voditeljica je stručnog odgojnog rada i strateškog razvoja u Udruzi za rad s mladima Breza koju je pokrenula prije 17 godina. Breza je danas vodeća udruga u području razvoja civilnog društva, a na svojim brojnim projektima surađuje i s inozemnim partnerima.
Stigma o djeci i mladima izvan obitelji kao izazov
Briga o drugima oduvijek je bio glavni interes naše sugovornice.
„Cijeli život bila sam fokusirana na djecu i mlade koji iz bilo kojih razloga ne mogu živjeti u svojoj prirodnoj obitelji. Još od srednjoškolskih dana zanimalo me područje socijalne pedagogije i odgoj u cjelini“, započinje.
Studij pedagogije završila je u Zadru, a svoje prvo zaposlenje dobila je u jednoj seoskoj školi blizu Vinkovaca, gdje je kao školski pedagog radila dvije godine. Svoj put uskoro je kao mlada majka nastavila u zadarskom domu za odgoj mladih.
„Tada se to zvalo stacionar. Radila sam s većom grupom mladića od 16 do 19 godina. To je za mene bilo prvo stvarno iskustvo rada s nedobrovoljnim korisnicima i s mladošću koja je puna energije i bunta.“
Iako je na tom radnom mjestu provela čak 4 godine, nerijetko se susretala s neshvaćanjem i negativnim komentarima okoline.
„S obzirom na to da sam radila s teškom i zahtjevnom populacijom, često su mi govorili da usporim i da ću izgorjeti. Meni je to, međutim, otvorilo neki novi svijet. Možda baš zato jer su svi bježali od tog posla. Postoji jako velika stigma o djeci i mladima koji ne žive u obitelji, a meni je ta stigma bila izazov“, ističe.
Ograničenja klasičnog sustava
Životne okolnosti ponovno su je odvele u Slavoniju gdje je dobila svoj sljedeći posao kao voditeljica podružnice Dječjeg doma Klasje.
„Zanimalo me kako raditi s djecom, a da im pružimo osjećaj prirodnog doma. Ipak, institucija nikad ne može zamijeniti obitelj. Suvremene pedagoške prakse pokazuju da nije dobro da su djeca u velikim domovima i da treba osmisliti način i sustav da su takva djeca u zajednicama sličnim obiteljima.“
Uskoro je dobila stručnu praksu u Njemačkoj, gdje je imala prilike vidjeti alternativne načine rada sa tzv. teškom populacijom, odnosno djecom i mladima u riziku i s kombiniranim smetnjama.
„Kopkalo me kako napraviti novi sustav ili intervenciju koji će omogućiti da ta djeca žive humanije. Kako da ih se aktivnije uključi, ali ne tako da radimo nešto umjesto njih, nego da radimo nešto s njima.“
Nakon 4 godine na toj radnoj poziciji, sustav institucija Suzani je postao jako tijesan.
„Nisam mogla pristati živjeti u sustavu koji na potrebe djece ne reagira odmah. Kada se djetetu dogodi nešto teško, ne može se čekati da institucije obave svoje. Ja držim da treba reagirati sada i ovdje. Kada dijete izlazi iz ustanove, nema kamo. Ne može se vratiti kući jer smo ga s tog mjesta izvukli prije nekoliko godina zato jer mu tamo nije bilo dobro. Premjestili smo ga i sada kada je punoljetno trebali bi ga ponovno vratiti u taj sustav koji se nije promijenio, s kojim nitko nije radio jer prestaje naša formalna briga o njemu. Ja sam osoba koja nije mogla živjeti s tim.“
2001. godine donijela je odluku da više nikad neće biti dio klasičnog institucionalnog sustava.
Pomoć iz inozemstva
Suzana je odlučila osnovati malu zajednicu u kojoj bi mogla biti djeca i mladi koji nemaju gdje živjeti.
„Vrlo naivno sam ušla u sve to, ali s ogromnim entuzijazmom i radoholičarstvom, apsolutno ne znajući što će se dogoditi sutra. Imala sam tu želju za promjenom, ali s druge strane uopće nisam razmišljala o posljedicama. Bilo mi je važno da me podržava moja obitelj, tako sam se osjećala sigurno“, priča.
Dom u kojem je prethodno radila iznajmio joj je kuću koja joj je tada bila neodgovarajuća i preskupa. Ipak, tada je to bila jedina opcija pa je na tu ponudu pristala.
„Danas sam tražila donacije za sutra. Za sve, pa i za obroke“, priznaje.
Proces licenciranja i dobivanja dozvole za rad trajao je godinu dana, pa je tek od 2002. godine Breza mogla pružati usluge i ostvariti ugovor s Ministarstvom. Prije osnivanja Breze Suzana je svaki svoj slobodni trenutak provodila na način da se informirala o tome što to svijet radi u području socijalnih usluga. Tijekom posjeta jednoj švicarskoj zakladi, ostvarila je dogovor o suradnji koji je novčano, ali i na drugačije načine, pomogao u razvoju Breze.
„Ako hoćeš stvoriti neke veće stvari i napraviti promjene, mudrije je i pametnije pronaći one koji rade drugačije, imaju više iskustva i zatim ih poslušati, promatrati i pustiti ih da pomognu“, smatra.
Vlasnik dotične švicarske zaklade predložio joj je da svoje usluge pruža i za švicarske korisnike.
„Tada nisam znala što to znači prodati uslugu vani. Svijet socijalne skrbi ljudi doživljavaju samo kao trošak, a nitko kao investicijsko ulaganje i kao nešto što pruža mogućnost za razvoj i tržišnu konkurenciju. Kod nas ni danas nema te svijesti. Švicarci su me naučili kako napraviti poslovni i marketinški plan, kako biti prepoznatljiv i razvijati uslugu 24 sata, odnosno kako biti konkurentan. Osim toga naučili su me da na dijete, odnosno korisnika, gledam kao na mogućnost, a ne problem.“
Od 2002. godine do danas Breza je jedina udruga koja pruža socijalne usluge na švicarskom tržištu i živi od 90 posto svojih prihoda.
Nerazvijeno tržište socijalnih usluga
Domaći socijalni sustav dugo nije imao jasna pravila po kojima treba djelovati.
„Kod nas sustav nije bio definiran i konkurentan te nije bilo moguće ozbiljnije raditi. Korisnik u ovoj branši ne donosi novac osobno jer ne plaća uslugu sam nego mu je plaća država. Tu nema onoga da ti znaš što za uslugu direktno dobivaš. Postoji represija i kontrola, ali nema uključenosti kao kad ste privatnik na inozemnom tržištu. Tržište socijalnih usluga vrlo je nerazvijeno u odnosu na druge.“
Suzana je svojim djelovanjem postala „pionir“ u razvoju ovog tržišta, a još i danas usamljena je u toj poslovnoj sferi na domaćem terenu.
„Mislim da konkurencija treba postojati i biti zdrava, a sada još uvijek nije. Osam godina se ne mijenja cijena naše usluge. To je nemoguće, ali tako je kada nemate konkurencije. Ja sam državi već 18 godina jedini konkurent na tržištu socijalnih usluga za mlade s problemima u ponašanju, a to dovoljno govori o njegovoj nerazvijenosti.“
Iako je većina korisnika usluga udruge Breza iz Hrvatske, financijska je slika neproporcionalna.
„Imamo dva švicarska korisnika, a deset naših. Nažalost, 90 posto naših prihoda dolazi od Švicarske, a 10 posto od hrvatskog ministarstva.“
Ipak, Suzana primjećuje i određene pozitivne promjene koje su se dogodile posljednjih godina.
„Društvo se otvorilo i vidi se veliki pomak, čak i u ovoj branši. Više je informacija o svemu što se događa u svijetu, kao i o europskim trendovima. Ulazak Hrvatske u Europsku Uniju donio je jednu vrstu standarda koja osigurava da se posao više ne može odraditi površno kao prije zato jer postoje određeni kriteriji. Polako sazrijeva i svijest o drugačijem pogledu na civilni sektor, kao i socijalnom tržištu čije usluge trebaju biti vidljive i transparentne“, ističe.
Sveobuhvatna podrška djeci i mladima
Udruga za rad s mladima Breza fokusira se na pružanje usluga sveobuhvatne podrške djeci i mladima, što znači 24 sata socijalne i terapijske pomoći. Također, daju i povremenu podršku za one koji su samostalni i kojima pružaju uslugu smještaja, a imaju i savjetovalište za obitelji i mlade.
Drugi programi ove udruge bave se razvojem održivosti i cjeloživotnim učenjem te borbom protiv siromaštva. Kroz svoje djelovanje rade na razvoju civilnog društva i usluga koje poboljšavaju kvalitetu života djece i mladih. Ponosni su osnivači prve dječje kreativne kuće u Hrvatskoj – DOKKICA.
„Kreativna kuća pruža podršku roditeljima u kvalitetnom organiziranju slobodnog vremena njihove djece. Potiče se dječje stvaralaštvo i izvrsnost, a kuću smo osnovali uz pomoć brojnih donatora iz cijele Hrvatske. Ona danas djeluje odvojeno od Breze, na što sam iznimno ponosna“, naglašava.
Česti su sudionici brojnih kulturnih evenata koji potiču umrežavanje i uključivanje na svim razinama.
„Nama je bitno da se društvo poveže. Želimo spojiti znanost, privredni sektor, udruge i donositelje odluka te lokalnu upravu. Želimo dati svoj doprinos u odgoju za kulturu jer smatramo da je urbana kultura zanemarena, posebice kod nas u istočnoj Slavoniji.“
Tako primjerice od 2004. godine organiziraju dječji festival Zemlja bez granica koji je međunarodnog karaktera.
„Ovaj festival služi kao platforma za povezivanje. Shvatili smo da je najlakše povezati razne sektore upravo kroz djecu. Od malena potičemo participaciju u društvenom životu i odgajamo mlade ljude za inovacije, različitosti te za prihvaćanje i odgovornost. Vrlo često pričamo o pravima, a nitko ne spominje odgovornost. Ja bih rekla da je ona jako važna za osvijestiti kod svakog čovjeka i htjela bih da se to prenese i na djecu“, izražava.
Ovogodišnji festival održava se u Osijeku od 31. kolovoza do 1. rujna, a program sadržava inovativne izložbe, igraonice, koncerte, interaktivne umjetničke i edukativne te sportsko-rekreativne sadržaje.
Budućnost u proširenju usluga
Strateški planovi Breze uključuju brojne projekte koji će proširiti njihovo osnovno djelovanje. Jedan od njih neočekivano uključuje – turističku uslugu.
„Ušli smo u investicijski program u kojem ćemo nekretninu na moru iznajmljivati i od dobivenih prihoda financirati korisnike u potrebi. To primjerice može biti uloženo u njihovo dodatno obrazovanje, autoškolu ili pomoć pri početku samostalnog života“, priča.
Inozemnu suradnju ostvarili su sa zajednicom u Melbourneu. Osmislili su zanimljiv program za mlade Hrvate iz Australije koji bi u realizaciju trebao krenuti za godinu dana.
„Organizirat ćemo ne samo klasičan tečaj hrvatskog jezika, nego i studijska putovanja u Hrvatsku. Ona će omogućiti učenje kulturnog nasljeđa na terenu i tako pomoći osvijestiti njihove korijene.“
Osim toga, svoju uslugu ponudit će i Njemačkoj, za što već traju u pripreme i pregovori s nekoliko partnera.
Cilj Breze je razvoj socijalnih usluga u ruralnim zajednicama pa tako rade edukacije i za druge udruge.
„Želimo biti inkubator za razvoj usluga i inovativnih intervencija u gradu i regiji. Želimo prenijeti naš know-how na druge i nastaviti stvarati brojne udruge“, ističe.
Suzana se oduvijek hvatala u koštac s onime što su drugi izbjegavali i zna da je uspjeh uz sve probleme ostvariv.
„Mene zanima ono što drugi ne rade. Ono što je drugima problem, meni je izazov. Cijeli svoj život slušam što se ne može i kako se ništa ne isplati. Ja u to naprosto ne vjerujem. Smatram da se može, samo se jednostavno moramo početi udruživati i povezivati ljude koji razmišljaju slično. Potrebno je boriti se za rušenje okova stereotipa koji nas ne vode nigdje“, zaključuje.
Foto: Breza, privatna arhiva
