Prije nekoliko godina, djecu su čuvale bake, dadilje, išla su u vrtiće, hodala s ključićem oko vrata. Da ne kažem da sam čula jednu dramatičnu priču o majci koja je dvogodišnjakinju ostavljala samu kod kuće i išla na posao, a susjeda bi dolazila svakih sat vremena provjeriti je li dijete dobro.
Danas su se vremena, blago rečeno, drastično promijenila, a radi li se o promjeni na gore ili na bolje, svatko može odlučiti u svoje ime.
Nedavno je u Americi pokrenut novi trend slikanja majki u neugodnim situacijama, na primjer, dok doje u javnosti, i onda ih se javno posramljuje na društvenim mrežama, na što žene izrazito burno reagiraju jer obavljaju nešto posve prirodno, što je u 21. stoljeću očito i dalje tabu tema.
Dojenje na radnom mjestu – privilegija povlaštenih?
No, jedna argentinska političarka odlučila je to obaviti javno i to ni više ni manje nego na radnom mjestu – usred sjednice parlamenta! Naime, 37- godišnja Victoria Donda Pérez, poznata po borbi za ljudska prava u Argentini, nahranila je svoju osmomjesečnu kćerkicu tijekom jedne sjednice argentinskog parlamenta, okružena kolegama političarima. Ne treba niti spominjati da je slika poharala Facebook i Twitter i otvorila pravu, sočnu debatu. Je li sve otišlo predaleko i dojenje djeteta na poslu nikako nije primjereno ili si žene napokon dozvoljavaju da budu majke unatoč budnom oku kritične javnosti?
Komentari oko Victorijinog javnog dojenja varirali su od onih koji su govorili da je to posve prirodno i da je u redu hraniti dijete na radnom mjestu jer dijete treba podojiti svaka tri sata, do onih koji su podržavali Victoriju, ali nisu baš podržavali mjesto na kojem je sve to „obavila“, jer je jednostavno previše javno. Neke žene smatrale su pak da je dojenje privatna stvar koju treba prakticirati unutar svoja četiri zida, dok su neke bile ljubomorne što i same ne mogu dojiti na poslu i iskazale su nadu da će to u budućnosti biti omogućeno svima, a ne samo privilegiranima.
Donda Pérez inače je zanimljiva argentinskoj javnosti jer je poznata kao prvo dijete „nestalih“ političkih zatvorenika, odgojena je u vojnoj obitelji, a pravi identitet svojih roditelja saznala je tek u svojim dvadesetima. Da li zbog toga ili zato što jednostavno želi ukazati na neke probleme ukorijenjene u društvu, ali Pérez slike svoje kćeri redovito dijeli na društvenim mrežama. Kada danas pak upišete njezino ime u Google, svi prvi tekstovi koji se prikažu, govore isključivo o dojenju u javnosti, što je očito bacilo njezino ne tako sretno djetinjstvo i političku karijeru u drugi plan.
Teme o dojenju i „javnom majčinstvu“ postale su nekako iznenada inspiracija za naslovnice mnogih novina, portala i časopisa, a majke 21. stoljeća odlučile su izgleda napokon „izaći iz ormara“ i svima glasno reći i štoviše, pokazati: „Da, majka sam, imam dijete!“
Majke su napokon počele “izlaziti iz ormara”
To su kćeri i unuke onih istih majki koje su držale četiri kuta kuće, trčale na posao, trčale kući, brinule o djeci, kuhale ručak i padale od iscrpljenosti jer su htjele biti “super žene“, koje kao da su skrivale da su majke, jer to je u našem društvu nešto kao slabost. Da, slabost, mana, nedostatak. Dođete na razgovor za posao i poslodavac vas pita imate li dijete. Imate. Tko ga čuva? Ide u vrtić. Dakle, bit će bolesno, a vi ćete izbivati s posla. Niste poželjan kandidat.
Nemate dijete, ali ste u vezi. Koliko ste dugo u vezi? Planirate se udavati? Znači, uskoro bi moglo stići i dijete i godina dana porodiljnog – opet niste baš najpoželjniji kandidat. Majčinstvo je i dalje stigma kod zapošljavanja, pa onda nije teško zamisliti reakcije poslodavaca kada bi im zaposlenice dojile u uredima ili na sastancima.
Nedavno je u javnosti naša glumica/voditeljica Doris Pinčić Rogoznica bila “razapeta” jer je dijete povela na festival kojeg je vodila. Bila je prozvana zbog toga od strane jedne žene kojoj je dijete smetalo. Neki su Doris sažalijevali, a od nekih sam čula priče da joj se dijete ponašalo kao pravo derište i da ga stvarno nema zašto dovlačiti na posao i da je nemoguće da nije mogla naći dadilju.
Europarlamentarka Licia Ronzulli svojedobno je također povela kćerkicu na posao i izazvala medijsku buru. Na kraju svega pršte zaključci da te žene jednostavno traže medijsku pažnju i gladne su bilo kakve pozornosti i promocije pa zato vode djecu sa sobom i zato doje u javnosti!
No, što je sa svima ostalima koje si ne mogu priuštiti dadilju, koje nemaju roditelje koji će im čuvati djecu, kojima djeca nisu dobila mjesto u jaslicama, a one moraju ići raditi? Jesu li i one gladne pozornosti ili je netko napokon trebao dići glas i početi se boriti za njihova prava?
