Ako slučajno niste pratili što se događa, Hrvatska se ovih dana našla u središtu špijunskog skandala. A ako ste slučajno pratili, onda nije baš špijunski nego više onako, akademski, i nije baš skandal nego je više onako, farsa.
Naš tajni agent Maršavelski, Aleksandar Maršavelski, profesor Aleksandar Maršavelski, protresen ali ne i promiješan, vlastoručno je srušio režim Aleksandra Vučića u Srbiji i na vlast doveo ustaške studente. Ako je vjerovati Vučiću i hrvatskoj desnici, koji se zapanjujuće često nalaze na istoj strani, s obzirom na to koliko se deklarativno ne podnose.
I to je problem, stravičan problem, ako im je za vjerovati. A tko im ne bi vjerovao? Osim ljudi koji znaju čitati i misliti, a njih više baš i nema. U međuvremenu, čini se da se radi o slučaju masovnog pretjerivanja sa svih strana, od samog agenta Maršavelskog, do Vučića i hrvatske desnice.
Grunfovi savjeti
Što je točno učinio naš prokleti tajni agent? Profesor kaznenog prava i politički aktivist Maršavelski pisao je anonimne kolumne u srpskom dnevniku Danas, gdje se potpisivao kao “Prijatelj studenata”, i u kojima je davao savjete srpskim studentima. Svoje je ime sakrio kako Vučiću ne bi dao dodatnog povoda za tvrdnje kako su studentski prosvjedi teledirigirani iz Hrvatske.
Kakve je Maršavelski savjete dijelio? Sjajne, u najboljoj maniri tajnih agenata iz svima poznate cvjećarnice u New Yorku, poput kultnih “ako misliš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, “bolje sto godina kao narodni poslanik nego jedan dan kao student” i “ne vjeruj Vučiću kad laže”.
Pretjerujem, naravno, tu su bili puno konkretniji i bolji savjeti, evo u znak isprike prenosim ih doslovno: “sljedeće godine preskočite Vidovdan”, “da biste pobijedili nacionalizam, morate prvo pobijediti nacionalizam u sebi”, te “ako netko hoće da vas savjetuje, neka savjetuje”.
Iskočio iz torte
Tajni agent Maršavelski ponosno je razotkrio svoj tajni identitet u kolumni u kojoj je slavodobitno poručio studentima “Ja sam Prijatelj studenata”. Iskreno vjerujem da su svi studenti koji su čitali njegovu kolumnu – obojica – osupnuto reagirali: “Tko si bre ti?”
Iako ne možemo znati koliko su njegovi savjeti uistinu pomogli studentima da dođu na vlast u Srbiji – meni se ipak nekako čini da bi se snašli i bez njega – Vučić je konačno našao savršeni izgovor za gubitak izbora: “Aha! Jesam vam rekao da me ruše ustaše!”
Maršavelski je svoj identitet skrivao, kako je rekao, upravo da do toga ne bi došlo, ali valjda si više nije mogao pomoći, jedva je čekao da iskoči iz torte i pohvali se: “Ja! To sam bio ja! Cijelo vrijeme!” Mogao je pristojno pričekati pa tajni identitet Prijatelja studenata otkriti na samrti, kao normalni ljudi.
Uživajte, ali bez uživanja
U Hrvatskoj je, naravno, nastao obrnuti problem. Problematiziralo se što je Maršavelski bio član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, jer valjda, ako nadzireš tajne službe onda ne smiješ pisati Grunfove savjete pod pseudonimom u stranim novinama ili nešto, nije mi baš savršeno jasno.
“Radi se o očito privatnom angažmanu što je za osobu akademskog statusa apsolutno neprihvatljivo”, komentirao je slučaj i naš Iron Man Habijan, koji je ironično koristio istu riječ kojom je i Vrhovni sud opisao njegov sustav za anonimizaciju presuda – neprihvatljivo.
Nismo znali da je neprihvatljivo imati privatni angažman ako imate akademski status, no eto, sada da znate – profesorima je zabranjeno imati hobije i interese, djelovati politički i građanski.
Šefica Maršavelskog, dekanica Pravnog fakulteta Romana Matanovac Vučković, kazala je medijima kako profesori “uživaju akademske i ustavne slobode”, no da njihovo djelovanje unutar tih sloboda “mora biti u suglasju s njihovim statusom sveučilišnog profesora”, što meni zvuči kao da ih možda ipak ne uživaju. Ili ih smiju uživati, samo ne smiju uživati u njima, nešto od toga.
Hrvatskoj je desnici najviše od svega bilo sporno što se čovjek obraćao bilo kome u Srbiji, jer što jedan Hrvat uopće ima govoriti bilo kojem Srbinu? “Javno je priznao svoju jugoslovenstvom natopljenu spregu s takozvanim srpskim studentima”, optužio ga je Tomislav Jonjić, opet je ovo doslovan citat, nažalost to moram napomenuti jer znam da zvuči kao da izmišljam.
Možda, da bismo pobijedili nacionalizam, moramo prvo pobijediti nacionalizam u sebi? Ne znam, nisam pametan, ali sljedeće godine Vidovdan definitivno preskačem.
Foto: Muse Image / Vjesnik
