Tata me često opominjao, kritizirao i savjetovao istovremeno – ono po sistemu ne dvije nego tri muhe jednim kao udarcem – poslovicom; ‘Možeš što hoćeš, ali ne dokle hoćeš!’ Dok se sama nisam našla u poziciji tih udarenih muha – od strane života jasno – nisu te riječi baš do mene dopirale, štoviše odbijale su se od mene ko neka na silu nametana loša mantra.
Nakon što sam nebrojeno puta upirala u krivom smjeru ili u krivo vrijeme – u konačnici dođe vam na isto – shvatila sam da onu staru mudrost ‘Sve se može kad se hoće!’ često posve pogrešno interpretiramo i primjenjujemo, odnosno pokušavamo primijeniti ali, logično, bez puno ili imalo uspjeha.
Pridružite se da biste nastavili čitati.
