Tata me često opominjao, kritizirao i savjetovao istovremeno – ono po sistemu ne dvije nego tri muhe jednim kao udarcem – poslovicom; ‘Možeš što hoćeš, ali ne dokle hoćeš!’ Dok se sama nisam našla u poziciji tih udarenih muha – od strane života jasno – nisu te riječi baš do mene dopirale, štoviše odbijale su se od mene ko neka na silu nametana loša mantra.
Nakon što sam nebrojeno puta upirala u krivom smjeru ili u krivo vrijeme – u konačnici dođe vam na isto – shvatila sam da onu staru mudrost ‘Sve se može kad se hoće!’ često posve pogrešno interpretiramo i primjenjujemo, odnosno pokušavamo primijeniti ali, logično, bez puno ili imalo uspjeha.
Mudrost ‘Sve se može kad se hoće’ ima svoje lice i naličje
Danas znam da se sve pošto-poto može jedino kad se hoće… – puknut, doć’ do ruba sloma živaca, poć’ i preko ruba… Nekad zaista trebate imat na umu i ovu, posve suprotnu izvedenicu spomenute tako često korištene i primjenjive motivirajuće fraze i nesporno životne istine. Sad se možda čini da sam u kontradikciji sama sa sobom – svim onim što sam pisala i što gorljivo zastupam o snovima, željama, ambicijama od kojih ne treba odustat čak ni kad su svi izvanjski faktori protiv vas, a samo vlastita intuicija vam ide u prilog. Nisam, a ako nađete u sebi interesa i strpljenja pročitat ovaj tekst do kraja – shvatit ćete da moja poruka ostaje ista, samo uz napomenu da budete oprezni ne samo u izboru smjera, već vrsti i intenzitetu koraka do zacrtanog cilja. Jer čak i kad je cilj ispravan, namjera čista, volja golema, predanost na zavidnom nivou – možete ležernije ili teže, dosadnije ili zanimljivije, brže ili kasnije. A možete i nikako.
Kako svaka tako i mudrost ‘Sve se može kad se hoće’ ima svoje lice i naličje. Naličje velike želje za realizacijom svojih želja i snova, prevelike ambicije usprkos okolnostima može biti upravo – pucanje. Ili danas popularnim rječnikom – burn out sindrom. Po naški sagorijevanje!
Zato je, osim dobro osmišljenog, konstruktivnog plana nužna i pravilna raspodjela vremena i energije. Opekla sam se u tom smislu puno puta. I vjerojatno ću opet. Ali poučena iskustvom popratne premorenosti, anksioznosti, živčanosti, čak i nesanice… svaki put se nekako brže opomenem i brže vratim u balans.
Evo bas nedavno počela sam rad na jednom iznimno zanimljivom, dugo željenom i nadasve inspirativnom projektu. Ideje su se nizale jedna za drugom, od straha da mi ne pobjegne adekvatna riječ, fraza… Zaboravila sam na vrijeme, jedva čekala da uspavam djecu i radila do 3-4 ujutro. Nedostatak sna se naravno nije mogao iskompenzirati ujutro jer buđenje s mojom ekipom je u 6 i po-7.
I došlo mi je naravno na naplatu. Uz to imam tu manu da se teško odričem svih tih svojih lijepih, ispunjavajućih životnih elemenata. Zapravo teško ili gotovo nikako biram. Pa sam tako i u ovom periodu nastavila prakticirati jutarnje kave s prijama, kupanje popodne s djecom, tjelovježbu, čak i pokoji večernji izlazak…
U konačnici sam, kako bih sve to utrpala u već prenatrpani raspored mjesec dana spavala doslovno po 3-4 sata dnevno i kad sam zgotovila rad i kad me pustila euforija- ne da sam izdušila, nego doslovno mogu reći- sve mi je prisjelo. Izašlo na nos što se reče. I u takvom psihofizičkom zamoru koji je potrajao i, da ne idem u detalje bio poprilično neugodan, svečano sebi obećala da ću ubuduće jasnije postavljat prioritete, realnije baratat s raspoloživim vremenom i ambicijama, racionalnije i na koncu s više poštovanja se odnosit prema svom psihofizičkom kapacitetu. A to iz dubine duše savjetujem svima vama. Jer, što ima veze ako i utekne koja ideja, odleprša koja dobra, u mom slučaju rečenica, tekst… u vašem možda nešto drugo, treće…
Čak i ako propustite neki super posao – ako će proces stvaranja proći u znaku stresa, a još gore ako ćete po završetku istog biti kandidat za infuziju i sedative – čemu??? Nema tog uspjeha koji je toga vrijedan. Na koncu – ima života…ima vremena… Kad cilj postane sam sebi svrha – treba vam se upalit lampica alarma. Ili je pogrešan pristup ili je pogrešan cilj. Treće opcije nema.
Kad sam vas u ranijim tekstovima kroz svoju priču nastojala motivirati da posegnete za željenim ciljevima usprkos činjenici da vam sve izvanjske okolnosti ne idu na ruku akcentirala sam ne bitnu, već krucijalnu, razliku između vanjskog i unutarnjeg. Obitelji koja vas odgovara od upisa fakulteta s 40 godina, promjene profesije s 50, posvojenja ili nečeg desetog, ma bilo čega što bi vi da dobijete doživjeli kao uspjeh, financijskih teškoća i slično… Kao vanjskih elemenata s kojima se u najvećoj mogućoj mjeri, mišljenja sam, treba pokušati othrvati. Za razliku od instinkta ili intuicije kako hoćete kojoj ne samo da se ne treba pokušati othrvati nego joj se, čvrsto sam uvjerena, treba prepustiti da nas vodi – da budem slikovita – s odanošću i povjerenjem kojim se slijepac prepušta labradoru kad ga prevodi preko ceste pune jurećih automobila.
Smatram da su nervoza, anksioznost, tjeskoba, umor… koje, da pojednostavim, osjećamo kad pretjeramo – isto tako sastavni elementi tog unutarnjeg, instinktivnog, intuitivnog. I zato – kao što treba znat krenut kad je vrijeme, tako treba znat i stat. Vjerujte, ako se još niste uvjerili na vlastitoj koži, podjednako je važno.
Istina je da se sve može kad se hoće ali, ja bih upotpunila ovu motivirajuću životnu istinu, uz ponajprije ispravan odabir cilja, potom veliku količinu vjere, a još veću strpljenja, više nego dobru organizaciju u smislu pametne kalkulacije prioritetima, vremenom i energijom i pinkicu sreće koju vam od srca želim ; )
Foto: 123rf
