Intervjui sa ženama na vodećim pozicijama su zeznuta stvar. Zašto mi to radimo: da ih pokažemo kao uzore u koje se druge žene koje žele doći na vrh mogu ugledati. Jer znam da to funkcionira. Međutim, iz nekog razloga, u puno slučajeva dobivamo “ispeglane” odgovore. Ne samo mi, nego i mediji širom svijeta. “Ne, ja se nikad nisam srela sa diskriminacijom, ja nikad nisam imala problema zato što sam žena…”.Meni je najšokantniji intervju bio intervju Marisse Mayer nakon dvotjednog porodiljnog dopusta u kojem je izjavila da ona ne vidi u čemu je problem: beba je super, Yahoo je super….
Pepsi CEO Indira K. Nooyi je kod kuće samo majka, žena i sestra
Takvi intervjui kod naše populacije sa pravom izazivaju efekt suprotan onome koji želimo postići. Nakon jednog takvog intervjua smo dobili komentare uvrijeđenih žena koje jedva stižu sve, pucaju po šavovima i ne trebaju im “super žene” kao uzor koje eto stignu sve to s lakoćom i još su na vrhu. Od tada, kad radimo intervjue inzistiram na iskrenim odgovorima, osobito onima o ravnoteži privatnog i poslovnog života. Prosječna žena možda nema dvije bake, dadilju i čistačicu.
Ako je netko na putu do vrha imao pomoć mame ili svekrve, a sad ima još plaćenu pomoć, to je super, ali to treba reći i treba reći da se bez toga ne može. A ne: “Ja sve stignem, dvoje djece, i još nakon posla odem do fitnesa…” I ako se netko nije susreo s diskriminacijom zato što je žena, to je divno, ali mnoge jesu i dobar lider bi trebao imati osjećaja za to.
Zato pravi efekt postižu iskreni članci i odgovori, poput bloga Anne-Marie Slaughter Why women still can’t have it all koji je star dvije godine, ali se o njemu ne prestaje pričati. Danas viralan postaje intervju CEO PepsiCo Indire K. Nooyi u kojem ona iskreno priča o ravnoteži privatnog i poslovnog života.
Kaže da naravno da žene ne mogu imati sve. Kako se zapravo pretvaramo da imamo i možemo imati sve. Kad je imenovana CEO-om, njena majka nije bila impresionirana, već ju je taj dan poslala da kupi mlijeko za drugi dan, kad je došavši kući objavila vijest. “Kad uđeš u kuću ti si kćerka, majka, sestra. Nitko te ne može zamijeniti. Stoga ostavi tu krunu u garaži. I ne unosi ju u kuću” rekla joj je.
Ravnotežu pokušava održati uz pomoć obitelji, plaćene pomoći, pa i svoje sekretarice koja je kad je ona bila na putu njenoj kćerci preko telefona davala dozvolu da može igrati igrice. S krivnjom se nosi pomoću mehanizama koje je razvila. Na primjer, kad joj kćerka kaže da ona opet nije bila na radionici s njom tijekom radnog vremena, ona joj nabroji majke koje također nisu bile. Bez takvih mehanizama je nemoguće funkcionirati, kaže.
Tako to rade i obične žene, i muškarci. Hvala Indira.
