Još dok smo bili u školi najvažnije je bilo učiti stvari napamet, „navući“ bod više za tu dvojku ili otići doma sretni što nas profa taj dan nije prozvala. I kada bismo došli do kraja osnovnog ili srednjeg školovanja, pitali su nas: „U koju školu/fakultet želiš ići? Što te zanima?“, a mi nismo imali pojma.
Pa su tako brojni plesni/crtački/matematički i ini talenti upisivali škole/fakultete koji ih realno nisu zanimali, samo zato jer se na njihovom prirodnom daru dotad nije dovoljno radilo. A da stvar bude gora, situacija se nastavlja i ulaskom u svijet rada.
Gdje je nestala kreativnost?
„Znaš što? Moj posao trebao bi podrazumijevati pisanje zanimljivih PR članaka, osmišljavanje novih promocija, dogovaranje interesantnih priča u medijima i slične stvari, a ja se po cijeli dan maltretiram s pakiranjem kutija, fakturama i nadopunjavanjem baza podataka. I najgore od svega, ni to ne stignem koliko posla ima, a kamoli da se mogu pozabaviti kreativnim dijelom posla… što u stvari i jest moj posao“, žali mi se prijateljica neki dan.
Začudo, odmah sljedeći dan razgovaram s drugom prijateljicom koja, ničim izazvana, kaže: „Ja bih trebala raditi na strateškim potezima, dovođenju novih klijenata, razradi ponuda i „custom-made“ rješenja za njih, a po cijele dane samo odrađujem neke tehničke sitnice kojih ima toliko da bih komotno mogla i vikend provesti na poslu“. I baš kad sam pomislila da je to tako možda u marketinškoj branši ili prodaji, saznam da i prijateljica koja se bavi montažom ima sličan problem: „Ma daj ajde, kakva kreativnost, moraš jednostavno štancati te trailere i to je to. Tko stigne od tog silnog posla još biti kreativan“.
Važno je biti “radilica”
Današnji tempo rada ostavlja vrlo malo prostora za istinsku kreativnost, strateško razmišljanje i predlaganje novih ideja i rješenja. Iako je to ono što zapravo dovodi do napretka nekog biznisa, u stvarnosti je većina ljudi postala „radilicama“ koje odrađuju tehničke zadatke, koji se svakako moraju odraditi, često i pod cijenu neplaćenih prekovremenih. Jedan od glavnih uzroka ovog stanja jest to što se zaposlenike, inače zadužene za kreativu i strategiju, zatrpava administrativnim, fizičkim i tehničkim poslom koji oduzima puno vremena i energije, umjesto da se zaposli osoba koja bi obavljala isključivo taj dio posla. Ponekad je riječ o štednji, a ponekad jednostavno o krivoj procjeni stanja.
OnlineMBA.com navodi 13 poteza kompanija kojima se ubija kreativnost zaposlenika, a time šteti zapravo cijelom biznisu, te pametnih poteza kako tu kreativnost ipak zadržati:
- Igranje „na sigurno“ – odbijaju se sve ideje koje uvode neku novinu u ponudu ili način rada kompanije, odnosno odskaču od dotadašnjeg ustaljenog načina rada
- Ograničavanje slobode – jasno davanje zaposlenicima do znanja da se rezultati mogu postići samo u određenim, uskim okvirima i da se bilo kakvo izlaženje iz tih okvira ne dozvoljava
- Ograničavanje vremena i resursa – iako kreativnost ne zahtjeva nužno velike budžete, ponekad su oni ipak nužni. Uskraćivanje bilo kakve financijske podloge ili pak naručivanje rješenja u vrlo kratkom roku, mogu dovesti do ubijanja nečeg većeg.
- Mikro upravljanje – opsesivna potreba da se kontrolira svaki mogući aspekt cijelog stvaralačkog procesa, ubija elan kreativaca koji najbolje rade kada „ih se pusti na miru“. To ujedno ubija i moral zaposlenika jer misle da se u njih nema povjerenja.
- Inzistiranje na timskim neraznolikostima – iako se slični ljudi dobro slažu, kreativnost uglavnom potiče razmjena različitih mišljenja i iskustava. Timovi bi trebali biti sastavljeni od pojedinaca različitih vještina, znanja i interesa.
- Pogrešni ljudi na pogrešnim mjestima – iako svaki posao treba odraditi, ne znači da ga bilo tko može odraditi dobro. Postavljanjem pojedinih ljudi na neadekvatne pozicije ili tjeranje zaposlenika da rade zadatke kojima jednostavno nisu vični, dovodi do njihove frustracije i neproduktivnosti, dok se istovremeno njihov talent za nešto drugo, propušta.
- Izostanak povratne informacije – kako bi zaposlenici mogli kvalitetno raditi, moraju imati povratnu informaciju o tome kako je njihov rad prihvaćen, dovodi li ono na čemu rade do pozitivnih pomaka ili postoji nešto što mogu popraviti.
- Zahtjevanje trenutačnih rezultata – kreativna rješenja i nove ideje često ne nailaze odmah na plodno tlo, iako su u načelu dobre. Ponekad je potrebno malo više vremena kako bi se neke stvari promijenile i „sjele“ potrošačima/suradnicima/klijentima, stoga zahtjevanje konkretnog računa dobiti i gubitka, kad je kretivnost u pitanju, jednostavno nema smisla.
- Uniforman način rada – pojedine pozicije i struke zahtjevaju različite pristupe, jednako kao što pojedinci rade i razmišljaju na različite načine. Netko radi bolje ujutro, netko od doma, netko puno sati u komadu, a nekome trebaju česte pauze. I sama narav posla koji obavljaju vjerojatno se razlikuje od zaposlenika do zaposlenika. Dok god obave svoj posao dobro, na vrijeme i bez ometanja normalnog rada, nema smisla da ih se po pitanju ovih tehnikalija ograničava.
- Odbijanje ideja u startu – reakcija na svaku novu ideju rečenicom stila „Ma neće to nikad uspjeti“, dovodi do straha da će svaka nova ideja odmah biti dočekana „na nož“, a to za posljedicu ima apatiju zaposlenika te njihovu pomirdbu s načinom rada koji se traži, bez imalo mogućnosti za pozitivnom promjenom.
- Nedostatak potpore – ponekad će se desiti da neka ideja jednostavno da loše rezultate, iako je namjera bila odlična. U tom slučaju ne treba kažnjavati zaposlenike zbog njihovih ideja, već ih pohvaliti zbog truda i ukazati na to da se sada zna kojim putem se više neće ići.
- Nedostatak slušanja – ponekad nadređeni nemaju sluha za ono što im zaposlenici govore. Oni „pjevaju svoju pjesmu“ i odbijaju bilo kakve promjene koje dolaze od strane zaposlenika. To dovodi do toga da zaposlenici jednostavno „dignu ruke“ i čine sve što nadređeni kaže, a nema gore stvari od toga kada zaposlenici znaju da će nešto poći po krivu, ali šute jer su odlučili u svemu se slagati sa šefom.
- Nedostatak bonusa – ovdje ne govorimo isključivo o financijskim bonusima već nagradama, pohvalama ili možda slobodnom danu. Nečemu što će zaposlenicima dati do znanja da rade dobro, da se njihov rad cijeni te da će to tako biti i ubuduće, a to svakako motivira.
Kako biti kreativniji?
Iako se ponekad borimo s „vjetrenjačama“, najčešće jednostavno šutimo, pa naš nadređeni ni ne zna u čemu je problem. A ako od nas u nekom trenutku i zahtjeva proaktivnost, a mi ju ne isporučimo, u očima poslodavca ispadamo loš radnik, a možda je problem jednostavno u lošoj komunikaciji.
Stručnjaci kažu da je komunikacija od zaposlenika prema nadređenom jednako važna kao i obrnuta, i s aspekta zadovoljstva samog radnika, a i kada je u pitanju unaprjeđenje samog posla. Iako savjeta ima mnogo, ono u čemu se svi slažu jest sljedeće:
- Prije svega procijenite situaciju – nemojte u razgovor ulaziti u afektu, već dobro procijenite stanje u kojem se nalazite, koliko je problem zaista i što možete dobiti tim razgovorom (ili izgubiti)
- Uzmite si vremena – dogovorite sastanak kada znate da niti vi niti on nemate neki sastanak uskoro ili previše posla, tako da možete razgovarati u miru i bez prekida
- Razgovarajte argumentirano – prilikom razgovora isključite emocije i ne napadajte već argumentirano iznesite svoje stajalište, čvrsto i smireno
- Budite konkretni – ne govorite u šiframa i nejasno, već točno objasnite nadređenom što vam smeta i što biste željeli promijeniti
- Ponudite rješenje – nemojte šefa samo napasti kako imate loše uvjete, jasno mu dajte do znanja kako bi se situacija mogla promijeniti i koje konkretne korake treba poduzeti
- Okrenite se budućnosti – nemojte govoriti u okvirima „bilo je tako i tako“, „da sam imao/la ove uvjete sve bi bilo bolje“ i sl. već se orijentirajte na to kako će rezultati biti bolji u budućnosti ako se stvari promjene.
