Kako je moguće da ljudi potpuno iste stvari vide i dožive na različite načine? Ili, možemo se isto tako zapitati, kako to da u nekoj situaciju ljudi vide ‘čašu do pola punu’, dok je drugima u istoj toj situaciji ‘čaša do pola prazna’. Očito da je ključ negdje u tome kako percipiramo stvari, ali poanta je, zašto ih tako percipiramo. Na to pitanja pokušala je odgovoriti socijalna psihologica, Emily Balcetis na TEDovoj konferenciji gdje je podijelila s publikom kako ju upravo to pitanje izuzetno intrigrira. Zašto neki ljudi drugačije vide i samim time dožive i protumače ‘na dlaku’ isti događaj, sliku, predmet.
Vježbanje u fokusu zbog sve više pretilih ljudi
Ona i njezin tim odlučili su naći odgovor na to pitanje i konačno rješenje zagonetke, no odlučili su se između bezbroj područja koja se nude, skoncentrirati na jedno koje muči veći dio njihove nacije, a rekli bismo i svijeta. Odnosno, na pitanje zdravlja, pobliže vježbanja. Zašto je nekim ljudima teže početi i nastaviti vježbati nego drugima? Je li stvar samo u kondiciji ili volji?
Nije tajna da je sve više pretilih ljudi i kako je debljina definitivno bolest 21. stoljeća. Mnogi se diljem svijeta bore sa svojom težinom i smišljaju načine kako ‘skinuti’ neželjene kilograme. Dakako, svima nama na raspolaganju su brojne metode za održavanje idealne težine ili pak rješavanja viška kojeg imamo. No, što se potom dogodi? Zašto jednostavno nismo u formi, zapitala se Balcetis.
Mnogi od nas među novogodišnje odluke uvrste i onu o dijeti koja počinje s prvim danom Nove godine. No, većina nas ubrzo odbaci tu ‘smiješnu’ odluku i u principu nikad ne počne s dijetom ili vježbanjem. Zašto smo pokleknuli? Balcetis smatra da je razlog tome ‘oko u našem mozgu‘, koje u ovom konkretnom slučaju radi protiv nas. To oko odgovorno je za našu percepciju vanjskih podražaja i situacija i uzrokuje da ljudi gledaju stvari na drugačiji način. Tako zbog tog ‘zloćudnog’ oka neki ljudi vide vježbanje kao ‘nemoguću misiju’, dok je drugima to neizbježan dio svakodnevice.
Naime, istraživanja koje je provela ova socijalna psihologica govore da naš um i naše tijelo rade u ‘ruku pod ruku’, što je dokazala provodeći niz jednostavnih ispitivanja.
Važna je usredotočenost na konačni ishod
Skupini ispitanika on i njezin tim su izmjerili opseg struka i opseg bokova. Širi raspon struka od bokova je indikator da je ta osoba u lošijoj fizičkoj formi od one širih bokova naspram struka. Zatim je tim ispitanicima predočena određena udaljenost koju moraju prevaliti, opterećeni dodatnim teretom. Kada se radilo o procijeni same udaljenosti, oni koji su bili u lošijoj fizičkoj formi procijenili su udaljenost znatno većom nego što ona u biti je. Balcetis je tako došla do zaključka da je tim ljudima zbog stanja vlastitog tijela promijenjena percepcija prostora. Jednako tako, spoznala je istraživanjima, na vježbanje će se lakše odlučiti ljudi koji su motivirani konačnim rezultatom (npr. zdravstvena slika), nego oni koji smatraju da su ga već postigli i koji nemaju toliki motiv. Naime, motivirana skupina ispitanika onu je istu udaljenost procijenila kraćom od nemotivirane skupine.
„Nakon naših istraživanja otkrili smo strategiju kojom ljudima možemo promijeniti percepciju i olakšati im da počnu vježbati, a ta strategija se jednostavno zove ‘Drži oči na nagradi’“, ispričala je Balcetis. Odnosno, prema toj teoriji, ako usmjerite pažnju na konačni cilj i ne primjećujete baš ništa drugo oko sebe i na svom putu, taj će vam cilj izgledati bliži i dostupniji, u prijevodu, vježbanje će vam biti lakše. Na isti način može se povećati i kvaliteta samog vježbanja, jer ako ste usredotočeni na krajnji ishod i ne percipirate druge podražaje oko sebe, vježbanje će vam jednostavno postati lakše, tvrdi Balcetis.
Foto: print screen, ted.com
