Svoje dvadesetogodišnje iskustvo u području ljudskih resursa Đurđica Preočanin Korica stekla je u domaćim i inozemnim korporacijama, a prije godinu dana odlučila je karijeru nastaviti kao samostalni konzultant i business coach. Danas prema svojim pravilima pomaže organizacijama i pojedincima da izgrade uspješniji biznis, stavljajući ljude u centar poslovanja, a uz to ulaže u osobni razvoj i vodi ispunjen privatni život!
Jedna žena, četiri industrije
Iako je studirala engleski i njemački jezik, Đurđica se nikad time nije bavila. Odmah nakon fakulteta ušla je u korporativni svijet i to kroz sektor ljudskih resursa.
„Na svom prvom poslu dobila sam priliku raditi u Coca-Coli kao početnik u HR-u i tamo sam kroz pet godina prošla kroz sve funkcije upravljanja ljudskim resursima, naučila sam jako puno o tom području, ali i o biznisu općenito“, započinje svoju priču.
Nakon tih godina, kako kaže, vrlo lijepog iskustva, dobila je priliku biti direktorica ljudskih resursa u Siemensu, gdje je po prvi puta imala priliku ustrojiti ljudske resurse iz administrativne u stratešku funkciju.
„Bilo mi je jako zanimljivo jer je ovo bila potpuno drugačija industrija od prethodne. Bavila sam se transformacijom, a tu sam naučila ne toliko o HR-u, nego o ljudima, njihovim različitim potrebama i koliko je zapravo potrebno prilagoditi sve ono što HR radi potrebama biznisa, a onda i zaposlenih. Ono što je možda funkcioniralo u jednom sustavu, možda neće u drugom. Bilo je to jako vrijedno iskustvo za mene.“
Nakon pet godina u Siemensu, promijenila je industriju, a ovoga puta odabrala je farmaceutiku, odnosno tvrtku AstraZeneca, gdje je prvo bila zadužena za 3 regionalne zemlje, a zatim i još 3 srednjeeuropske zemlje.
„Farmaceutika me naučila koliko je svrha samog poslovanja važna za zaposlenike, koliko je moćno sudjelovati u stavljanju na tržište lijekova koji spašavaju ljudske živote i kako se nijedan biznis s tim ne može usporediti.“
Na toj poziciji puno je putovala, a u međuvremenu i osnovala obitelj. Zbog svoje troje djece, htjela se više fokusirati na regiju.
„Imala sam super iskustvo, ali je moja karijera vezana uz središnju Europu stagnirala jer je moj daljnji profesionalni razvoj zahtijevao selidbu iz Hrvatske, na što ja tada nisam bila spremna, obiteljski i privatno, ali ni profesionalno.“
Posao nije cijeli život
Posljednje korporativno iskustvo prije velike promjene, Đurđica je stekla u Addiko banci, u kojoj je dobila priliku da obnaša funkciju HR direktora cijele Addiko grupe.
„Transformacijski proces, čiji sam bila dio, bilo je fenomenalno iskustvo. U nešto manje od 2 godine koliko sam tamo provela, organizacija se rebrendirala, a HR je napravio ili započeo baš sve što se može u području upravljanja ljudskim resursima. Došli su novi ljudi, Uprava, puno novog menadžmenta, definirali smo strategiju, uspostavili upravljanje učinkom, postavili employer brand kompanije, krenuli smo u sustave nagrađivanja i podigli Addiko akademiju i još mnogo toga“, objašnjava.
Bez obzira na sve velike i brojne uspjehe, taj dugogodišnji fokus na posao ostavio je traga i doveo do nove faze u njenom životu.
„Probudite se u nekom gradu i ne znate gdje ste, doma ili negdje drugdje. Bez obzira na divne ljude s kojima sam radila, odlučila sam usporiti. Tada sam ušla u svoje 40-e i počela sam se pitati želim li živjeti na način da je posao fokus mog života, a život ono sa strane. Meni je ostvarenje na radnom mjestu važno, ali ga sad pokušavam utkati u svoj život. Posao za mene treba biti dio života, a ne njegov glavni dio“, ističe.
Tada je i definirala čime će se baviti kao konzultant izvan korporacija, u kojima je dotad isključivo radila.
„Danas puno ljudi iskače iz velikih sustava. Razmišljala sam gdje bih mogla dati dodanu vrijednost svojim iskustvom, koje je za ovu regiju relativno jedinstveno jer sam imala sreće i prilike raditi u nekoliko industrija i u velikim sustavima, a takvo iskustvo je danas gotovo nemoguće dobiti. Velike kompanije su smanjile operacije ili ih nema, pa je ovakvo korporativno iskustvo zaista bogatstvo.“
Jedinstveni set kvalifikacija
U procesu definiranja svojih usluga, shvatila je da u skladu sa svojim vrijednostima može pomoći pojedincima i organizacijama da bolje razumiju i upoznaju potrebe svojih sadašnjih, ali i budućih zaposlenika.
„Radim s nekoliko vrsta klijenata na različitim zadacima. Prva vrsta je pomaganje funkciji upravljanja ljudskim resursima da se uspostavi ili nadogradi, kroz mentoring i coaching samog tima i poboljšanje postojećih procesa s fokusom na potrebe tvrtke i zaposlenika. Radi se o kratkoročnim zadacima i projektima koji traju par mjeseci. Zatim postoje klijenti koji su narasli dovoljno da im treba netko u HR-u, a koji nikad neće biti dovoljno veliki da im treba netko s mojim iskustvo za puno radno vrijeme, a s druge strane, od sasvim neiskusne osobe nemaju pomoći. Oni me angažiraju s vremena na vrijeme, kada im pomažem na određenim projektima, primjerice u uspostavi sustava edukacije i razvoja, upravljanja talentima, reorganizacije HR funkcije i slično. Pritom obično pomažem i u razvoju mlađih članova tima. “
Osim ovim tipovima usluga bavi se i razvojem timova, koji se često nastavlja na individualni coaching voditelja. Ovi procesi dulje traju, a uključuju dijagnostiku razvojnih potreba tima, te rad s timom kroz određeno vremensko razdoblje. Također, Đurđica radi i s individualnim klijentima.
„To su često ljudi iz biznisa koji imaju različite osobne izazove ili oni koji su preuzeli odgovornu poziciju. Česti klijenti su i žene na visokim pozicijama koze se bore s visokim standardima koje si postavljaju i balansiranjem obitelji i posla.“
Posljednja vrsta usluge su vrlo praktični treninzi koje naziva razvojnim intervencijama, a ne bave se tipičnim soft vještinama nego praktičnim radom s voditeljima na izazovima koje imaju u vođenju.
HR kao moralni kompas
Đurđica je kroz godine rada naučila kako stavljanje ljudi u centar kreira učinkovitiju organizaciju u kojoj se ciljevi lakše ostvaruju. Kako na ovakvu percepciju reagira poslovni svijet u Hrvatskoj?
„Kolege su mi znali reći da u svojim kontaktima s potencijalnim klijentima ne bih baš trebala govoriti da tvrtka treba staviti ljude u centar svog poslovanja, jer je to poezija za Hrvatsku. Kada ljudi iz biznisa čuju da ljude treba staviti u centar, misle da ih se treba hladiti peruškama.”
A što to uopće znači staviti ljude u centar?
“Staviti čovjeka u centar znači zahtijevati rezultate od ljudi, ali biti fleksibilan prema njihovim potrebama i prihvatiti svojeg zaposlenika u cijelosti, a ne samo njegov profesionalni dio. Kada netko ima takvo razumijevanje i podršku od svog voditelja i tvrtke, tada je ta osoba spremna napraviti i više nego što se od njega očekuje. Odnos povjerenja i radni uvjeti, odnosno iskustvo zaposlenika na poslu, garantira da zaposlenik neće za neku malu razliku u plaći pobjeći u konkurentsku tvrtku, već će, baš naprotiv, odlučiti ostati za možda i manji financijski paket zbog ljudi i uvjetima u kojima radi.“
Iako još uvijek u Hrvatskoj i regiji HR stručnjaci nisu uvijek dio tima koji definira strategiju tvrtke, sve se više osvještava važnost te funkcije jer su tvrtke shvatile da dosadašnji načini vođenja ljudi i upravljanja više nisu adekvatni.
„Stavljanje ljudi u centar poslovanja zahtijeva fundamentalnu promjenu načina vođenja i razumijevanje da su ljudi njihova odgovornost, isto kao i kreiranje uvjeta rada u kojima i ljudi i organizacija mogu rasti.“
A da bi transformacija uspjela, važan je i sam voditelj sektora ljudskih resursa.
„Znali su mi reći da ja iskačem iz djelokruga samog HR-a, ali on i jest puno šira funkcija od samo fokusa na politike i prakse unutar upravljanja ljudskim resursima. Bez obzira na to koliko je organizacija napredna, osoba zadužena za ljudske resurse treba imati tehnička znanja iz tog područja, ali i osobne karakteristike i vrijednosti od kojih neće odstupiti. Zato je bitno da ona nije samo predstavnik biznisa, nego i ljudi. Treba se staviti u cipele zaposlenika i u ovoj stihiji visokog radnog ritma i velikih zahtjeva, HR je taj koji treba menadžmentu uvesti momente refleksije koji organizaciji ponekad nedostaju.
HR je jedina funkcija bez agende i vlastitih interesa i tu je zbog ljudi, te mora ponekad menadžmentu reći i nešto što ne žele čuti. U održavanju moralnog kompasa organizacije, HR igra veliku ulogu.“
Lijepo pakiranje često pomaže
Đurđica sada ne radi samo s velikim, nego i s malim i srednjim tvrtkama pa nam je otkrila koje su posebnosti ovih različitih sustava.
„Veliki sustavi kompleksniji su za upravljanje. Tamo funkcija HR-a, koliko god je to moguće, strukturirano obučava voditelje da preuzmu odgovornost za ljude. Što je sustav veći, to je teže i proces promjene kulture kompanije traje duže pa od definicije do implementacije prođe jako puno vremena. S druge strane, male kompanije imaju prednost u tome što se lakše transformiraju. Ipak, veliki sustavi imaju snagu brenda koju je teško nadomjestiti. Čak i kada je brend samo umotan u šareni papir, on ipak, iako kratkoročno, pomaže da budu uspješniji u privlačenju ljudi.“
Ipak, ima jednak savjet za sve organizacije, bez obzira na veličinu.
„Ono što savjetujem i malima i velikima je – autentičnost. Budite ono što jeste i onda pokušajte to pretočiti u način na koji vodite ljude. Prema klijentima i zaposlenicima odnosite se sukladno svojim vrijednostima. Po meni, razumijevanje toga tko su tvoji zaposlenici i što je njima potrebno, ključno je za kreiranje uspješne tvrtke. Jednako kako pristupaju svojim kupcima i klijentima, tvrtke moraju pristupiti i svojim zaposlenicima.“
Fleksibilan rad je budućnost
U Velikoj Britaniji, koja je napredno tržište rada, očekuje se da će već 2020. godine čak 20 posto ljudi raditi kao freelanceri.
„Rad od 9 do 5 zamišljen je za ono doba kad je jedan partner radio, a drugi bio kod kuće. Čak i ako nemate obitelj, imate neke druge interese pa ovakav današnji način rada koji apsolutno apsorbira mentalnu i fizičku energiju čovjeka, nije dugoročno održiv. Postoji percepcija da ako radiš od kuće onda manje radiš, a to nije točno. Koliko god se kompanije opiru tome jer misle da je prisutnost zaposlenika jednaka učinkovitosti, fleksibilan rad je budućnost.“
Iako put do ovakvog načina rada nije bio brz ni za Đurđicu, ona ga danas koristi i tako ostvaruje ciljeve koji ju dovode do cjelokupnog osobnog zadovoljstva.
„Fundamentalistički pazim na svoje vrijeme i pokušavam ne raditi 5 dana u tjednu. Puno ljudi iz sustava kaže da mi zavide na hrabrosti i mogućnosti, a opet, da bih došla do ovoga, morala sam raditi na sebi, svojim potrebama i viziji svog života. Radim puno na sebi jer je veoma bitno da coach poznaje sam sebe. Ostavljam vrijeme za osobni razvoj i osvještavam da nije jedino iskustvo ono koje dobivamo na poslu. Postoji i nešto drugo što nas čini boljim osobama, a onda i poslodavcima. Zadovoljna sam jer živim i jer mi fokus nije na financijskim ciljevima, nego na ostvarenju same sebe“, zaključuje.
Foto: Martina Cvek
