Ima ljudi koji su rođeni s planinom u nogama, koje su roditelji vodili kao djecu na izlete u prirodu ili koji su svake zimske praznike provodili na nekom od skijališta. Moja priča je potpuno suprotna. Odrasla sam u obitelji koja je više preferirala udobnost doma nego avanture na svježem zraku. Skijanje mi je uvijek bilo strani pojam, nečija tuđa strast. I koliko god puta dobila poziv da se okušam na stazi, uvijek sam ga uspješno odbijala. Zima je za mene značila tople čajeve i deke, a ne skijaške padine pa čari planine nisam okusila čak ni u periodu kada su svi moji prijatelji u njoj uživali.
No postojala je neka tiha čežnja u meni, neka neispunjena želja da otkrijem svijet izvan urbane vreve i udobnosti na koju sam navikla. Pa kad mi je kazaljka života pokazala na tridesetu, odlučila sam promijeniti perspektivu. Umjesto da rođendane obilježavam uobičajenim slavljima, svake sam godine počela tražiti novi planinski izazov, nešto što će me izvući iz zone komfora i povezati s prirodom.
Tako je sve počelo. Isprva kao avantura koja je testirala moje granice, a zatim se, gotovo neprimjetno, pretvorilo u pravu ljubav prema planinama.
Tako su i Dolomiti još prošle godine ukrali moje srce, a ove godine sam im se vratila s još većim oduševljenjem. Zato želim podijeliti s vama razloge zbog kojih je ovo područje jedno od meni najposebnijih u Europi.
Pročitajte više: Zašto svaka žena s puno odgovornosti treba Camino da ju vrati na tvorničke postavke
Planinske ljepote koje morate istražiti
Svoje putovanje započeli smo u srcu Dolomita, a Parco Naturale Paneveggio Pale di San Martino jedno je od onih mjesta koje oduzimaju dah na prvi pogled. Jedna od najupečatljivijih značajki parka je poznata šuma Paneveggio, koju mnogi nazivaju “šumom violina”.
Za nas planinare, park nudi raznovrsne staze, od laganih šetnji kroz doline do izazovnih uspona koji vode na vrhove Pale di San Martina. Jedna od najpoznatijih staza je put prema Rifugio Rosetta, koji pruža spektakularan pogled na cijeli planinski lanac i doline ispod. Ovaj krajolik je toliko fascinantan da će se svaki korak činiti ponekad surovo kamenit, a ponekad nježno zeleni. No nas su najviše očarali idilični alpski pašnjaci na kojima pastiri još uvijek čuvaju stada ovaca i krava. A krave i njihov prepoznatljivi zvuk zvona nećete zaobići niti na jednom lokalitetu Dolomita.
Parco Naturale Sciliar-Catinaccio
U Parco Naturale Sciliar-Catinaccio u Dolomitima željela sam doživjeti pravu planinsku avanturu, ali bez straha da će me nadvladati surovi usponi. Ono što sam pronašla u ovom čarobnom dijelu Dolomita bilo je savršeno balansirano iskustvo između fizičkog izazova i prirodnog sklada. Smješten u južnom Tirolu, Sciliar-Catinaccio je jedno od najslikovitijih mjesta u Dolomitima. Već na prvom koraku, dok smo se približavali ulazu u park, dočekao nas je impresivan prizor – masiv Sciliar i planinski lanac Catinaccio (Rosengarten) koji izgledaju kao da izranjaju iz zemlje. Ulazak u park je vrlo jednostavan a ispred parka nalazi se plaćeni parking u kojem možete parkirati vozilo ili kamper.
Parco Naturale Sciliar-Catinaccio nije samo mjesto za iskusne planinare, nego nudi širok spektar aktivnosti, od predivnih jezera kroz koje vode uređene i označene staze, do zahtjevnijih uspona na vrh Sciliara ili Catinaccioa. Mi smo ovdje odabrali stazu koja nam je dala najbolji pogled na ove prostrane alpske livade zvanu Alpe di Siusi.
Ovo je najveća alpska visoravan u Europi, a prolazak kroz nju bio je kao hodanje kroz sliku iz razglednice – zeleni pašnjaci, šareni cvjetovi i tišina prirode koju samo povremeno prekine zvuk zvona s obližnjih krava. Usponi su bili blagi, a staze jasno označene, što je bilo savršeno za opuštanje u predivnom planinskom zraku. Postoji nekoliko domova i restorana na ovom lokalitetu, a hrana je domaća i vrlo ukusna.
Cimon del To della Trappola
Kao netko tko je tek nedavno otkrio ljepotu planinarenja, planina Cimon del To della Trappola bila je moj prvi pravi izazov. Uspon započinje na relativno ugodnim i blago nagnutim stazama koje vijugaju kroz šume i alpske livade. Iako je staza u početku djelovala opušteno, čim sam izašla iz šume i stala pred prvi ozbiljniji uspon, shvatila
sam da će ovaj uspon zahtijevati više koncentracije, a bilo je i trenutaka kada sam se morala osloniti na ruke kako bih se sigurno popela na kamenite dijelove staze.
No kad sam dosegla vrh i jednom stajala na visini od gotovo 2.500 metara, gledajući beskonačne vrhove Dolomita oko sebe, zagledala sam se u pogled koji nikada neću zaboraviti. A upravo u tim trenutcima uvijek iznova shvatim zašto se ljudi (ja) zaljubljuju u planinarenje. Nije riječ samo o fizičkom naporu ili osvajanju vrha – riječ je o osjećaju povezanosti s prirodom i vlastitom snagom.
Tre Cime di Lavaredo
Jedno od lokaliteta koje ne želite zaobići, a koje spominje svaki putopis, svaka fotografija ili priča o ovom čarobnom planinskom lancu su Tre Cime di Lavaredo. Ove stijene su postale simbol Dolomita, a ja sam znala da ih moram vidjeti vlastitim očima. Ovaj epski masiv, sa svoja tri impozantna vrha, možda izgleda poput savršene razglednice, ali nemojte da vas to zavara. Ovdje se vrijeme promijeni u trenu, a živopisni vrhovi postanu surovi. Svoje putovanje započeli smo na parkingu Rifugio Auronzo, koji je dovoljno blizu vrhovima da se osjećate kao da već stojite na njima. Parking se naplaćuje skupo (30 eura), ali vam isto tako i daje mogućnost da bez probijenog znoja na čelu pristupite ovim divovima.
Staza koja vodi oko Tre Cime di Lavaredo nije tehnički zahtjevna, ali njezina duljina i visina na kojoj se nalazite zahtijevaju dobru kondiciju. Početak je prilično blag i već u prvim minutama možete uživati u pogledu na tri vrha koja vas prate na putu.
Ali ono što me posebno oduševilo nije bio samo pogled na Tre Cime, već i širi krajolik Dolomita koji se proteže u svim smjerovima – oštri vrhovi, strme litice, a ispod njih zelene doline. Nakon nekih sat vremena hoda stići ćete do Rifugio Lavaredo, gdje mnogi planinari naprave pauzu. A upravo ovdje možete odlučiti idete li na uspon na jedan od vrhova ili ćete samo uživati u čaju na svježem planinskom zraku.
Kako je ovaj planinski lanac bio samo dio naših dnevnih aktivnosti mi se nismo upuštali u penjanje na jedan od vrhova, ali šetnica koja se proteže kroz podnožje je jednako tako impresivna i daje vam dovoljno vremena za uživanje i fotografiranje.
Pročitajte više: Posjetite hrvatske lokacije gdje su se snimale popularne serije i filmovi
Lago di Braies – raj za ljubitelje prirode i fotografije
Osim planinskih ljepota, u Dolomitima se isprepliće savršeni balans jezera. Pa ako ste već kod lokaliteta nacionalnog parka Tre Cime, nemojte propustiti priliku posjetiti i jezero Braies. A upravo je ono bio i razlog zbog kojeg se nismo upuštali u planinske pustolovine tri vrha Lavareda.
Nemojte se iznenaditi što će vas cesta do jezera koštati nekakvih 40-ak eura, postoje opcije i online bookinga gdje u principu plaćate cijenu parkinga, a ovisno o njegovoj blizini jezeru raste i njegova cijena. No nemojte da vas to razuvjeri od dolaska, jer još uvijek postoje mjesta koja izgledaju poput bajke, kao da su stvorena da očaraju svakoga tko ih posjeti. Lago di Braies, smaragdno jezero u srcu Dolomita, jedno je od takvih mjesta.
Za one koji žele ugodnu šetnju, Braies nudi stazu koja prati cijelu obalu jezera, što je savršeno za one poput mene, koji vole lagano istraživati i upijati svaki trenutak prirodne ljepote. Šetnja oko jezera traje oko sat vremena, staze su uređene, dobro označene i nude nekoliko mjesta za predah. A na samom jezeru imate izbor od tri restorana koji nude relativno skup izbor jela i pića, dosta turističke ponude. Jedna od posebnosti Lago di Braies su mali drveni čamci koje možete iznajmiti za 50 eura po satu.
Nakon uživanja u šetnji uz obalu, mi smo poželjeli doživjeti Lago di Braies i iz ptičje perspektive. Odlučili smo se na dvosatni uspon do vrha, koji vodi dobro označenom, ali prilično strmom i kamenitom stazom. Iako obožavam izazove, moram priznati da, čak i ako se odlučite samo za šetnju oko jezera, nećete ništa izgubiti. Samo jezero je toliko očaravajuće da možete provesti sate uživajući u njegovom savršenom spoju tirkizne vode i planinskih vrhova koji ga okružuju. Pogotovo ako vas, kao nas, prati savršen sunčan dan.
I time je i završila naša pustolovina po Dolomitima. Svaki korak na ovom putovanju, svaki udah svježeg planinskog zraka i svaki trenutak tišine u srcu ovih planina, bio je dar. Dolomiti su me naučili da nije važno koliko daleko ili visoko idemo, već koliko uistinu doživimo trenutke na tom putu. Znam da će me Dolomiti uvijek čekati – da se vratim, da pronađem novi izazov, ili jednostavno da stanem, dišem i ponovno osjetim ovaj savršeni mir.
Autorica: Ana Pia Pušić
