Jednom sam, u razgovoru o temi s kojom se ja najviše bavim čula jedan ružan komentar koji me podsjetio da sam se u prošlosti dosta puta susretala s istim pogrešnim stavom kad je u pitanju anksioznost i riječima koje su me pogađale prvenstveno kao ljudsko biće koje je iskusilo anksiozni poremećaj i paniku, pa onda kao terapeuta u kojeg sam izrasla upravo iz te problematike.
Bez obzira što su izrečene iz vlastite ranjenosti i neznanja i nezrelosti i to u ne baš lijepoj namjeri. Komentar je glasio otprilike ovako: “Zar nije u prošlosti bilo manje tih stvari, mislim sad odjednom svi imaju neke fobije?”
Oni koji se bore s anksioznosti su normalni
Na stranu moje osobne reakcije koje imam svaki put kada se susretnem s takvim komentarima, ono što kao terapeut primjećujem je da još uvijek dio društva nekako nerado pristaje otvoriti se dovoljno ka ideji da neki od nas nemaju prosječan kapacitet za nošenje s uobičajenim životnim problemima i da to nipošto nije znak slabosti ili neke mane već znak da smo u najranijoj dobi bili dugo i opetovano ostavljani u nereguliranim stanjima i jednostavno nismo uspjeli izgraditi dovoljan kapacitet da se nosimo uopće s činjenicom da postojimo, a kamoli s izazovima koje donosi svakodnevica.
Namjerno kažem „prosječan kapacitet” umjesto „normalan” izbjegavajući pritom kategorizaciju onih koji se bore s anksioznosti pod one koji nisu normalni. Normalni ste. Samo malo osjetljiviji od prosjeka.
‘Ne izmišljate, ne umišljate, vaš problem je stvaran’
No, to me inspiriralo da vam na današnji dan napišem ono što mislim da je važno da čujete od nekoga tko je prošao taj pakao i izronio na drugu stranu. Od nekoga tko se godinama educirao, prolazio najteže strahove, zaranjao u najdublje traume da bi od tamo izronila svoj osobni dar za ovaj svijet; Hrabrost. Hrabrost koju sada vidim i u drugima, i pomažem im da je sami otkriju.
I možemo mi sada diskutirati o sociologiji i psihologiji i povijesti. Možemo reći da prije ljudi nisu govorili o tome, možda zaista nisu imali toliko problema ove vrste jednostavno jer žene nisu radile pa su mogle biti dovoljno uz djecu i pružati im sve što trebaju. Možda je to zato što se živjelo u proširenim obiteljima pa je uvijek nekoga za to dijete bilo… baka… mama… tetka… Uvijek kada smo trebali utjehu. Nismo bili među dvadesetero drugih jednogodišnjaka s jednom tetom u jaslicama. Majke nisu morale trčati za egzistencijom. Svijet je bio puno mirniji, život sporiji s manje stresa…. milijun je razloga zašto smo baš sada u ovo vrijeme suočeni u tolikoj mjeri s ovim problemom.
Ono što je bitno da znate da je s vama sve ok. Ne izmišljate, ne umišljate, vaš problem je stvaran kao i svaki drugi problem koji postoji. Stvaran je samim time što je vaš. I ne dajte da vam itko ikada kaže drugačije ili da vam kažu da s vama nešto nije ok. Da ste slabiji, da se trebate popraviti ili sabrati. Odmaknite takve ljude od sebe, okružite se razumijevanjem i podrškom i idite prema iscjeljenju jer ono je moguće.
Pročitajte više: Stres, umor, teško koncentriranje i anksioznost; Što je točno pandemijski mozak?
No što zapravo znači anksioznost?
Anksioznost je normalan osjećaj koji svakog čovjeka svakodnevno prati kroz život i jedan je od adaptivnih mehanizama i osjećaja biološki dan kao alat pomoću kojeg se čuvamo od opasnosti. Svi mi osjećamo anksioznost prije nekog važnog ispita, sastanka, događaja. Svi osjećamo anksioznost ako nam je rat u susjedstvu kao ovih dana ili u zadnje dvije godine pandemije u kojoj su nam mediji svakoga dana servirali uznemirujuće vijesti o virusu o kojem u početku realno nismo znalo mnogo.
Neizvjesnost donosi anksioznost i oprez kao alat kojim možemo u slučaju neke opasnosti bolje i brže reagirati kako bi se zaštitili.
Svaki događaj koji vidimo kao izazov shvaćamo pojačano opasnim
Problem nastaje kada anksioznost preraste u poremećaj u kojem se naša pažnja i kontrola nad onime što se događa unutra ili izvan nas ne može ni na trenutak opustiti i kada je prisutna i u situacijama u kojima nam ne prijeti nikakva opasnost.
Na primjer, stalno osluškujemo kako nam kuca srce, kako dišemo, kako se osjećamo. I najmanja senzacija u tijelu nam predstavlja potencijalnu opasnost, a svaki događaj izvana koji vidimo kao izazov shvaćamo pojačano opasnim i koncentriramo se na svoju okolinu ili tijelo u pokušaju da preveniramo neki katastrofalan scenarij koji naša psiha uvećava i dovodi do najgorih mogućih ishoda u našoj mašti.
Pakao misli i emocija bez mogućnosti opuštanja
U tom, ja bi rekla paklu naših misli i emocija koje te misli izazivaju nalazimo se 24 sata dnevno bez mogućnosti opuštanja i bez trenutaka prepuštenosti i uživanja. Naša svakodnevica i život postaju kompletno organizirani oko izbjegavanja opasnosti. Koja je u 99% slučajeva iluzorna i nije stvarna. Na primjer, nećemo putovati određenim putem na posao jer tu možemo zapeti u gužvi i nemamo brzi put za bijeg ako nas primi jaki strah ili nam se dogodi „preskakanje srca”, „slabost” ili već koji simptom kojeg se užasno bojimo jer nam signalizira neku strašnu opasnost od koje ćemo umrijeti.
Nećemo se stavljati u situacije u kojima u svakom trenutku nemamo kontrolu
Nećemo putovati, pogotovo ne sami, zato da nam se ne dogodi nešto neugodno, a nikoga nema s nama da nas spasi. Nećemo ići na koncerte, u velike gužve, daleko od kuće. Nećemo se stavljati u situacije u kojima u svakom trenutku nemamo kontrolu nad time za koliko brzo možemo doći do pomoći. Do nekoga tko će nas spasiti od osjećaja straha ili smrti. Iako smrt nikada ne dođe od napada panike, ali nama svaki put izgleda kao da je moguća. Iako racionalno znamo da je jako malo moguća.
Svjesni smo pretjerivanja vlastite psihe, no ta svjesnost nam ne omogućuje da se opustimo dovoljno da bi vodili kvalitetan život. To nazivamo anksioznim poremećajem. I teško ga je iz osobne perspektive razumjeti onome tko ga nije iskusio. No to ne znači da ga ne možemo prihvatiti i shvatiti da postoje ljudi koji jednostavno nisu dobili start koji su trebali. Sve je u redu s njima. Štoviše, često su veliki empate i mogu jako dobro osjetiti druge ljude i njihove emocije. Često su umjetnici, glumci, muzičari, terapeuti, socijalni radnici. Kreativnost je ono što ih krasi u velikom broju slučajeva.
Porast anksioznih poremećaja posljednje dvije godine
U zadnje dvije godine vidimo sve veći broj anksioznih poremećaja, pogotovo kod mladih i djece koja su najviše pogođena društvenom izolacijom koju je prouzročila pandemija. Mi ljudi smo društvena bića koja su stotinama tisuća godina preživjeli upravi zahvaljujući zajednicama u kojima smo živjeli i pomagali si.
U modernom društvu je ta ovisnost manja u smislu preživljavanja, no u psihološkom smislu ostaje kao nužna potreba za kontaktom, dodirom i pripadanjem u kojem nalazimo jako puno osjećaja sigurnosti. Izolacija je u velikoj mjeri narušila taj osjećaj koji je, pojačan vanjskim okolnostima u kojima imamo realnu opasnost po nas ili naše bližnje, rezultirao povećanom zabrinutosti i poslužio kao svojevrsni „okidač” za pojavu anksioznosti u patološkom smislu.
Pročitajte više: 10 podlih simptoma tjeskobe koju je donijela pandemija
Gasite vijesti i novinske portale
To ne znači nikako da je uzrok, no izloženosti lošim vijestima bez mogućnosti regulacije živčanog sistema kroz bliske ljude i druženja svakako može biti dobar triger da uđemo u stanje zvano anksiozni poremećaj gdje cijelu situaciju počnemo doživljavati puno gorom nego što ona zaista je. U svojoj praksi izbjegavam davanje savjeta, no ono što ne mogu izbjeći je konstantno isticanje potrebe za gašenjem vijesti i novinskih portala.
Mediji jako dobro znaju da smo mi ljudi biološki predodređeni da nam pažnja odlazi tamo gdje je opasnost i nešto negativno i jako dobro iskorištavaju taj naš urođeni instinkt da primijetimo negativno kao mamac da kliknemo na neki bombastični naslov. Informirajte se, jednom dnevno na 5 minuta. Izbjegavajte portale koji su skloni bombastičnim naslovima. Ugasite vijesti koje vas po cijele dane zatrpavaju slikama rata, stradanja i opasnosti koja vreba i u šetnji, treningu, čitanju, razgovoru s dragom osobom nađite trenutke opuštenosti i mira koji nam je svima nužno potreban.
Prihvatite da je nemoguće kontrolirati sve
I zapamtite, najveća sloboda i sigurnost se mogu osjetiti u trenutku prihvaćanja onoga što ne možemo promijeniti i nad čime nemamo kontrolu. Pa onda idući puta kada se uhvatite da razmišljate o nečemu što ne možete promijeniti niti utjecati na to probajte prihvatiti činjenicu da je ok i umrijeti. Vjerujte mi, u tom trenutku najviše živite.
Autor: Helena Šunjić, autorica knjige Nepodnošljiva lakoća strahovanja
