S ogromnim sam oduševljenjem dočekao kraj štrajka u Zagrebu. Napokon je prestalo sve što nas je mučilo, ništa nas više ne ugrožava, nemamo se više oko čega uzrujavati. Od ponedjeljka svi su portali bili prepuni vijesti o tom, najvećem od svih problema, mogli smo se po volji uzrujavati od ranog jutra, sada više ne možemo.
No, taj je problem riješen. Mislim, nije stvarno riješen – radnici ZET-a i Zagrebačkog holdinga i dalje nisu zadovoljni svojim plaćama, gradonačelnika Tomislava Tomaševića i dalje je teško slušati i gledati i volio bih da nam se obraća samo pismeno, a štrajk će se vjerojatno ponoviti čim se za njega stvore legalni uvjeti, ali što se medija tiče to je gotova priča.
Čime da se uzrujam?
Otvorio sam danas sve portale da bih si uz kavu podigao tlak i propisno se uzrujao – moj mali jutarnji ritual – ali ništa nije bilo uzrujavajuće. Skoro pa me to uzrujalo. U njihovu obranu, portali su dali sve od sebe. Neka vatra, neki požar, neki prosvjed, škole… ali u Francuskoj. Cela n’a pas d’importance.
O moj Bože – banke dižu uvjete za kredite! To bi bila strašna vijest da slučajno planiram podići kredit za stan, koji si ionako ne bih mogao priuštiti osim ako ciljam na derutnu štalu smještenu na području od posebne državne skbi.
Zar nas zaista ništa ne muči… kao da se sjećam kroz maglu da je prije štrajka bila neka druga drama, nešto drugo o čemu nismo mogli prestati pričati, jel’ se to riješilo?
Upale bubrega i mrtvi od srama
Aha, pa da – stadion u Zagrebu! Užas, koja je to bila katastrofa, stravična vijest koja je prijetila trajno uništiti kvalitetu naših života. Skoro se dogodilo da smo dobili novi, novcati stadion koji je nekim ljudima ružan i koji bi mogao uzrokovati ozbiljne upale bubrega zbog propuha.
O ovoj potencijalnoj katastrofi pričali smo danima, pojedini stručnjaci su predviđali neviđene užase, od 20 mrtvih od upale pluća za vrijeme svake zimske utakmice do 120 mrtvih od sramote što Hajduk ima ljepši stadion od Dinama. Srećom, Torcida bi svoju lipoticu najradije srušila i sagradila još ružniji, čisto iz dišpeta.
No, taj je problem riješen. Mislim, nije stvarno riješen – natječaj i dalje nije poništen, nema ni pravnih osnova za njegovo poništenje, a i kada bismo ga poništili nitko se normalan iz inozemstva više ne bi javljao na hrvatske natječaje koji se mogu poništiti na hir velikog vođe, tkogod on bio u datom trenutku, ali za medije je to gotova priča.
Davno zaboravljeno smeće
Ma kao da je bilo nešto još gore, nešto što je možda čak bilo i ozbiljno prije toga, no nikako da se sjetim toga. Ima neke veze sa smećem, ili je to bio štrajk u Holdingu? A, ne, da – bio je nekakav toksični otpad u nekom lijepom dijelu Lijepe naše. Nekih par desetaka tisuća tona, neka takva sitnica, tko to još pamti, davno je to bilo.
Moglo je to biti strašno – kemikalije u zemlji, zraku i vodi, mogle su prodrijeti u podzemne vode pa tako i do izvora pitke vode za građane, mogle su ući u tlo a kroz njega i u poljoprivredne proizvode koje svi jedemo, a mogle su usput pokazati i kako su državne institucije više od četiri godine u stanju ne činiti ništa oko prijetnje zdravlju i okolišu.
No, taj je problem riješen. Mislim, nije stvarno riješen – otpad je još uvijek tamo gdje jest, oko sanacije se obećavaju naizgled nemogući planovi, kemikalije i dalje ulaze u okoliš, ljudi u Gospiću u svojem organizmu imaju vječne kemikalije (iako HZJZ kaže da nema dokaza da je to od okoliša – možda su lizali teflonske tave ili nešto), a tone toksičnog otpada u najboljem će slučaju, ako do toga ikad i dođe, postati nešto malo manje toksičan dim u cementari.
Zapravo nije lako u Hrvatskoj kada ti pamćenje malo proradi, gotovo kao da je loše po zdravlje. Kada se samo sjetim kad sam rano ujutro počeo pisati ovu kolumnu da nisam mogao pronaći ništa oko čega bih se mogao uzrujavati…
No, taj je problem riješen.
Foto: Vlada RH, VG13 Architects Studio Associato, Nano Banana 2
