Kad je Marija Matokanović tijekom rodiljnog dopusta počela slagati slikovnicu o umjetnoj inteligenciji, nije imala namjeru pokrenuti novi posao. Imala je konkretniji problem: njezin najstariji sin počeo ju je pitati s kim razgovara kada koristi AI alate, a ona mu nije mogla kupiti knjigu koja bi mu na jednostavan način objasnila što je umjetna inteligencija.
„Suprug i ja uključeni smo u rad s umjetnom inteligencijom, pa smo je često spominjali kod kuće. Nakon nekog vremena naš najstariji sin pitao me o čemu mi to točno pričamo i s kim ja to razgovaram kad nešto radim“, rekla je Matokanović. Kod kuće su već imali slikovnice o različitim temama, od fizike do mehanike, pa joj je bilo logično potražiti nešto slično i o tehnologiji koja je sve više ulazila u njihovu svakodnevicu.
Takve knjige, međutim, nije pronašla. Ne samo u Hrvatskoj nego, kako kaže, ni na engleskom jeziku. Postojale su knjige o tome kako koristiti pojedine AI alate, ali ne i one namijenjene maloj djeci koja tek pokušavaju razumjeti što je umjetna inteligencija.
“Sama ću složiti slikovnicu”
„Kad sam vidjela da toga nema, počela sam je raditi na rodiljnom dopustu. Odlučila sam: idem im ja sama složiti tu slikovnicu“, objasnila je Matokanović.
Prva verzija nastala je gotovo ručno. U vrijeme kada ju je počela raditi generiranje ilustracija još nije funkcioniralo dovoljno dobro za ono što je zamislila pa je fizički slagala knjigu, osmišljavala likove i tekst te pokušavala složene teme pretvoriti u priču koju bi dijete moglo razumjeti. Ideja nije bila djecu učiti kako koristiti neki konkretan alat, nego im objasniti što se nalazi iza tehnologije koju će sve češće susretati.
Kada je gotovu verziju pokazala obitelji, reakcija ju je iznenadila. „Rekli su mi: ‘Joj, pa nama je ovo super.’ Kada sam shvatila da im je to doista zanimljivo, napravila sam probnu nakladu od stotinjak komada“, kazala je Matokanović.
Tako je nastala Mala škola umjetne inteligencije, slikovnica koju je Matokanović 2025. objavila kao prvu hrvatsku slikovnicu posvećenu umjetnoj inteligenciji za djecu od pet godina naviše. Danas je dostupna u knjižarama i knjižnicama, a početna ideja proširila se i na radionice za djecu.
No ono što je Matokanović naknadno shvatila jest da slikovnica zapravo odgovara na veći problem od nedostatka dječje knjige o novoj tehnologiji. Djeca već žive s umjetnom inteligencijom, često prije nego što uopće znaju da je koriste. Preporuke sadržaja, aplikacije, videoigre i različiti digitalni servisi dio su njihove svakodnevice, dok razgovor o tome što umjetna inteligencija jest i što može, a što ne može, često izostaje.
„Shvatila sam da o tome u Hrvatskoj nitko ne razgovara s djecom. Nitko im ne objašnjava što je umjetna inteligencija, a oni je već uvelike koriste“, naglasila je Matokanović.
Zašto ne čekati školu?
Matokanović zato smatra da razgovor o umjetnoj inteligenciji ne bi trebao početi tek onda kada dijete dođe do nastave informatike. Prema njezinu iskustvu s radionicama, djeca su za temu zainteresirana vrlo rano, a učenje ne mora značiti objašnjavanje tehničkih detalja. Puno je važnije stvoriti osnovni okvir kroz koji će dijete razumjeti tehnologiju koju susreće.
„Zato sam željela početi ovako rano, najprije sa slikovnicom, a zatim sam krenula i s edukacijama za djecu“, rekla je Matokanović.
Dob djece kojoj je slikovnica namijenjena nije slučajna. Knjiga je namijenjena djeci od pet godina nadalje, a radionice se također prilagođavaju mlađoj djeci. Matokanović smatra da bi osnovnu ideju trebalo usvojiti prije nego što AI postane nešto što dijete počne spontano koristiti kao sugovornika. Posebno joj je važno objasniti razliku između umjetne inteligencije i čovjeka. AI može odgovarati, razgovarati, stvarati slike i ponašati se na način koji djeluje vrlo ljudski, ali upravo zato djeca trebaju naučiti prepoznati da iza takvog sučelja nije osoba.
„Idealna dob za to je već od pet do sedam ili osam godina, odnosno do drugog razreda osnovne škole. S edukacijom o tome u trećem razredu definitivno se već kasni“, naglasila je Matokanović.
Na radionicama zato koristi situacije koje djeca mogu odmah razumjeti. Ponekad im pokaže AI avatara koji s njima razgovara. Djeca se, kaže, vrlo brzo oduševe činjenicom da im digitalni lik odgovara. Upravo taj trenutak koristi za razgovor o tome što su zapravo vidjeli.
„Kada se djeca oduševe avatarom koji s njima razgovara, onda ih pomoću knjige potakneš na razmišljanje i kažeš: ‘Ne, to nije stvarna osoba’“, objasnila je Matokanović.
Učenje tako počinje od vrlo jednostavnog pitanja: kako znamo da nešto nije stvarno? Djeci pokazuje i primjere u kojima umjetna inteligencija stvara sadržaj koji izgleda uvjerljivo, ali sadrži nešto nemoguće ili nelogično. Cilj je da djeca počnu promatrati ono što vide, umjesto da automatski vjeruju sadržaju samo zato što izgleda stvarno.
„Primjerice, ako vide sliku slona koji vozi bicikl, pitam ih može li slon doista voziti bicikl. Potičem ih da promatraju. Djeca su jako ponosna na svoju moć zapažanja, sama primjećuju takve nelogičnosti“, kazala je Matokanović.
Problem nije samo u djeci
Pritom Matokanović ne smatra da djecu treba plašiti umjetnom inteligencijom niti im je zabranjivati. Naprotiv, smatra da je upravo razumijevanje najbolja zaštita. Problem je što ni odrasli često još nemaju dovoljno razvijen odnos prema tehnologiji koju djeci pokušavaju objasniti.
„To je jedan od razloga zašto sam uz slikovnicu pripremila i upute za odrasle koje objašnjavaju kako je uopće čitati s djecom“, rekla je Matokanović.
Slikovnica nije zamišljena kao knjiga koju dijete samo pročita. Namijenjena je zajedničkom čitanju i razgovoru, a odraslima daje okvir za objašnjavanje teme. I službeni opis projekta naglašava upravo tu ulogu: kroz priču i primjere iz svakodnevnog života djeca trebaju upoznati AI, ali i naučiti postavljati pitanja i razumjeti da umjetna inteligencija može pogriješiti. To je važno i zato što se odnos djece prema umjetnoj inteligenciji može razvijati u smjeru koji nije samo tehnološki. Matokanović upozorava na mogućnost da dijete AI ne počne doživljavati kao alat, nego kao neku vrstu osobe kojoj se može obratiti za razgovor, savjet ili utjehu.
„To više nije samo moje mišljenje ili dojam. Istraživanja su, nažalost, pokazala da je odraslim osobama prvi način korištenja umjetne inteligencije onaj u ulozi psihijatra ili prijatelja. Dakle, to rade odrasle osobe koje imaju potpuno razvijen mozak“, naglasila je Matokanović.
Ako odrasla osoba umjetnu inteligenciju može početi doživljavati kao prijatelja, smatra Matokanović, još je važnije rano razgovarati s djecom o tome što zapravo znači razgovarati s umjetnim sustavom.
„Djeca tek počinju shvaćati da postoji nešto takvo, neka umjetna inteligencija, a već ih se potiče da s njom razgovaraju“, kazala je Matokanović.
„Ne možete im to zabraniti“
Zbog toga njezina ideja nije napraviti još jednu knjigu koja djeci govori kako koristiti tehnologiju. Slikovnica bi trebala biti prvi korak prema tome da dijete razumije gdje se umjetna inteligencija nalazi, kako funkcionira na osnovnoj razini i zašto nije dobro sve što kaže prihvatiti kao činjenicu. I službeni koncept projekta naglašava da dijete ne treba učiti konkretan alat, nego razumjeti svijet u kojemu se takvi alati pojavljuju.
„Ne možete im to zabraniti jer zabrana donosi još veću opasnost. Ne trebamo širiti strah niti govoriti protiv tehnologije, već o njoj trebamo razgovarati. Zato se i bavim ovim edukativnim dijelom“, objasnila je Matokanović.
Upravo zato smatra da je trenutak za razgovor s djecom sada, a ne za nekoliko godina, kada umjetna inteligencija postane još prisutnija. Djeca koja danas odrastaju neće se s pitanjem umjetne inteligencije susresti tek kada budu odrasla – susreću se s njim već sada. I sama je to najbolje vidjela na radionicama. Djeca koja bi, očekivala bi, mogla biti premala za ozbiljan razgovor o tehnologiji često pokazuju suprotno. Na njezinim se edukacijama uključuju, postavljaju pitanja i žele nastaviti razgovor. Na njezinu profilu o projektu navodi da je djeca često mole da ostane dulje od dogovorenog vremena upravo zato što imaju još pitanja o umjetnoj inteligenciji. Za Matokanović je zato slikovnica bila tek početak. Ono što je krenulo od pitanja njezina sina – „s kim ja to pričam?“ – pretvorilo se u širi projekt koji kroz knjigu i radionice pokušava otvoriti razgovor koji će, čini se, djeca ionako morati voditi.
„Meni je ta knjiga u suštini poslužila kao pokazatelj, kao prva IT vještina, slično onomu kako se to komunicira i primjenjuje u tvrtkama. Zatim sam otišla korak dalje i zapitala se što to znači za djecu i koje su opasnosti. Shvatila sam da je moja uloga izaći na teren i naučiti kako o tome komunicirati s djecom. Ona to znanje mogu i ne moraju usvojiti, ali smatram da bi trebala“, zaključila je Matokanović.
Foto: Privatni arhiv
