Doći kući s posla, poigrati se s djecom, obaviti nekoliko stvari potom kratko uspavati dijete i imati večer za sebe? Čista utopija ili je ipak moguće?
Može li se naučiti uspješno uspavati dijete?
„Došla sam kući taman da stignem na kratko do parka, pa potom na večeru i spavanje. Razmišljam si kako ću si ispeglati košulju, poslat mail i možda škicnuti seriju na TV onu u 21 sat, kad Niko zaspi, jer kad je budan želim s njim provoditi vrijeme. I tako dođe osam, pa devet pa pola deset, a ja još pjevam uspavanke, nosim ga, držim za ruku, sve dok ne zaspimo. I on i ja.
Probudim se oko ponoći, zgužvana, tužna što mi je večernji plan propao, a preumorna sam da sad krenem u akciju. Osim toga, čim upalim laptop, budući da je već ponoć, Niko će se vjerojatno probuditi kao i svaku noć. I onda još par noćnih šetnji kad se probudi. Ujutro, taman se nagovorim da se ostanem u šest, ali ako ustanem, ustat će se i on … i to mrzovoljan jer mu je rano. Ak ostanem kraj njega, onda ću opet kasniti ….
Tražim li previše da dijete SPAVA kad spava? Tako da ja mogu koristiti to vrijeme želim? I da, ako mu treba bar 11 sati sna da bude veseo ujutro, da želim da u 20 sati zaspe? Kako da pomognem i njemu i sebi i svima nama u obitelji“, zavapila je nedavno mama, koja se prije mjesec dana vratila na posao.
Ne mijenjajte često pravila
Da, djetetu s tek navršenih godinu dana zaista treba 12 (najmanje 10) sati noćnog sna i oko dva do četiri sata dnevnog sna. Dakle, postavljamo granice i učimo dijete spavati prije svega zbog njega samoga da bi svakodnevno imalo dovoljno kvalitetnog sna. Od kuda krenuti? Kako postići da dijete ostane u krevetiću i samo zaspe, dok smo mi u drugoj sobi? Da se ne budi po noći i da ujutro odspava koliko mu treba?
Predlažem da proučite literaturu, portale, pitate poznanike ili se obratite savjetniku kako bi naučili zašto vaše dijete teško zaspe i još uvijek se budi noću i napravite plan učenja sebe i djeteta o novim navikama odlaska na spavanje. Vaš plan mi trebao uključivati učenje djeteta da ne ovisi o nečemu i nekome da bi utonulo u san – bilo kad ide na spavanje, bilo kad se probudi usred noći. Postavljanje granica bi trebalo uključivati odlazak na spavanje na vrijeme i po danu i po noći. I dalje možete biti uz dijete prije spavanja, čitati mu priče, dojiti ga, ali odmaknite se na vrijeme da može zaspati samo.
Toliko tema savladavamo proučavanjem, učenjem, traženjem odgovarajućeg načina i savjesnom provedbom, zašto onda ne bismo mogli i uvesti red u djetetovo spavanje? Ponavljanjem naših postupaka toliko toga svaki dan naučimo dijete (ne diraj utičnicu, ne bacaj daljinski), dakle možemo naučiti dijete i pravilima oko odlaska na spavanje, pa koliko god to možda teško izgledalo.
Budite uporni i konzistentni. Najčešći razlozi neuspjeha da roditelj uvede red u djetetovo spavanje je prečesto mijenjanje pravila, pokušavanje pročitanih metoda bez razumijevanje zašto se baš takva preporučuje, odnosno kako se može primijeniti te prerano odustajanje od neke metode.
Autorica članka, Melita Guszvany, je nekad satima neuspješno uspavljivala dijete koje se budilo desetak puta po noći. Dok nije naučila „struku“ dječjeg spavanja. S višegodišnjim konzultantskim iskustvom, svoja znanja pretočila je u usluge programa SretanSan – personalizirano savjetovanje za svako dijete i svaku obitelj posebno (www.sretansan.com).
Foto: 123rf
