Tea je iz Hrvatske, Mirsad je iz Kosova. Oni su hrvatsko-romski par kojem je baš to obilježilo život, a baš o tom uklapanju i neuklapanju u međusobne društvene okvire, Tea Vidović Dalipi snimila je dokumentarni film “Snajka: Dnevnik očekivanja”. Tea nikada neće ispuniti očekivanje da bude prava “snajka”, a Mirsad nikada neće ispuniti očekivanje da se ukalupi u neki posao od 8 do 16. Jer tada više to ne bi bila Tea, a bome niti Mirsad. I žive tako njih dvoje i njihova Frida razapeti između pritisaka obitelji i kompromisa na koje su oboje spremni pristati. O očekivanjima, stereotipima, patrijarhatu i životu razgovaramo s Teom ususret njezinom gostovanju u zagrebačkoj Booksi 20. lipnja.
Od završne vježbe do dugometražnog filma
Dugometražni film “Snajka: dnevnik očekivanja” proizašao je iz kratkog filma “Snajka traži sreću”, koji je bio Teina završna vježba na Restartovoj Školi dokumentarnog filma. Tada, objašnjava, u redateljskom smislu nije znala na koji put kreće i kako će se cijela priča završiti. Planirala je samo napraviti film – i to je učinila. Dodaje da danas ima zrelost i životno iskustvo koje prije deset godina nije imala, pa bi danas neke aspekte sigurno drugačije izvela. Ipak, ne voli tako razmišljati.
“Put koji sam odabrala, u privatnom i profesionalnom smislu, doveo me tu gdje sam danas. Sretna sam i zahvalna na svakom koraku i podršci koju sam na tom putu imala. Život se svakako mijenja u jednoj deceniji – najveća promjena je kad iz dječurka postaneš roditeljka, majka. To je jedna životna transformacija, u svakom pogledu, koja te oblikuje, a ja sam tek na njenom početku”.
Ni u jednom trenutku nije pomislila da ne želi objaviti film. Znala je da sve što snima i sve o čemu promišlja ulazi u proces montaže kojeg će i sama biti dio. Proces u kojemu će imati prostor za dublja promišljanja. To se i dogodilo. Nije se plašila ničega, pa ni reakcija okoline.
“Postojala je zabrinutost što će na film reći Mirsad i naše obitelji, ali komunicirala sam s njima tijekom cijelog procesa i tako suzbila strah. Kad su oni nakon gledanja rekli ‘dobro je’, to je bilo to. Jasno mi je da se film ne može svidjeti svakome i da će biti onih kojima će biti dobar i onih kojima neće. To je normalno i nije me toga strah”.
Pročitajte više: Amnesty International: Hrvatska guši ljudska prava, na meti i žene
‘Vjerojatno su mislili da smo pomalo ludi’
Dodaje da ljudi ne mogu odabrati u kojoj će se obitelj roditi, ali kasnije u životu ipak imaju priliku birati “obitelj”, u smislu prijateljstava i veza koje grade. Hoće li nas ona obitelj u kojoj smo se rodili na tom putu pratiti i dalje, ovisi o njima, kaže.
“Danas je Mirsad moja obitelj upravo zato što smo roditelji – to nas veže zauvijek. Važno mi je da nas oni koje također smatram svojom ‘obitelji’ prihvaćaju takvima kakvi jesmo, a ako to ne mogu, u redu mi je da transformiramo ‘obiteljske’ odnose”.
Jednom je njihov brak nazvala činom hrabrosti. Ipak, objašnjava da mjesta za strah nije bilo, jer su ona i Mirsad sklopili brak kao vrlo mladi ljudi koji su željeli biti zajedno. “Kad si u tom osjećaju, ničega te nije strah”, pojašnjava. Njihove obitelji nisu se puno protivile, osim što su “svi vjerojatno mislili da smo pomalo ludi”.
“Nas dvoje smo vidjeli samo jedno drugo. Tek kasnije vidiš kako taj brak nosi određena očekivanja, svih uključenih, pa tako i nas samih. Mislim da u svakoj proširenoj obitelji postoje očekivanja i nezadovoljstva. Zato je važno da tih dvoje ljudi koji sklapaju brak budu fokusirani jedno na drugo. Nije to specifično samo u interkulturnim situacijama. Nije nas bilo strah, ni onda ni sada”.
Naglašava da nije osjećala strah ni od toga što dolaze iz različitih kultura. Kako kaže, Mirsad za nju nije bio “nova kultura”.
Pročitajte više: Dan nulte stope diskriminacije – tri koraka prema ravnopravnom ekonomiji
Tea Vidović Dalipi: ‘Najteže je kad djeca vide da si dio onoga protiv čega se boriš’
“On je isto što sam i ja. Tako da me ničega nije bilo strah. Mi smo gradili svoj život i svoju ‘kulturu’. Sve to što zovemo drugačije, drugo, oni i mi – to je društvena konstrukcija. Ne težim tome da zadovoljim društvenu normu, a kamoli tradiciju. Bilo to u Hrvatskoj ili na Kosovu. Jasno mi je da imam privilegiju iz koje to mogu reći i da sam odrasla u drugačijim okolnostima – možda to ne bih mogla. Ali tu sam gdje sam”.
Slaže se da je izazovno odgojiti dijete u okolini u kojoj danas živimo, i to ne samo zbog rasizma i netolerancije prema drugačijem. Tu su i razlozi poput kapitalizma, nepotizma, korupcije, nasilja, genocida, patrijarhata te drugih “društvenih bolesti”. Kad je riječ o spomenutom patrijarhatu, ističe da se s patrijarhalnim praksama susreće jednako i u Kosovu i u Hrvatskoj. Smatra ih pravilom koje treba kršiti, mijenjati i transformirati.
“Sve ćemo to morati objasniti svojoj djeci jednog dana i odgovoriti na sva njihova pitanja. Najteže je kada te vide da si i sam dio onoga protiv čega se boriš, ali tada se treba boriti još više”.
Pročitajte više: Toksična muškost – radi patrijarhata i nametnutih uloga ne pate samo žene
Na diskriminaciju je nužno – reagirati
I danas se susreću s predrasudama okoline, ali je Tein stav prema njima drugačiji i ne diraju je na jednak način kao što su ju nekoć dirale. Smatra da je potrebno reagirati na svaki oblik nepravde, diskriminacije, nasilja ili uvrede.
“Bilo da se ona na ulici događa meni, mojim prijateljima ili ljudima koje ne poznajem. Jedino tada možemo biti neko bolje društvo. Kada reagiramo na nepravdu koju vidimo, a ne da samo odmahujemo rukom. Moja kćer predškolarka me često upozorava da moram poštivati pravila, ali nastojim joj ukazati kako to nije uvijek ispravan način jer da su neka pravila glupa i da ih moram kršiti kako bi ovaj svijet bio bolje mjesto”.
Za kraj, Tea Vidović Dalipi izdvaja jednu misao o diskriminaciji koju bi poručila drugima, s obzirom na iskustva koja je prošla. Prije nego što bilo tko izrekne neku diskriminatornu rečenicu punu predrasuda, Tea poručuje: “Razmisli što tvoja izgovorena riječ u datom trenutku čini drugome”.
Foto: Privatna arhiva
