Nevjerojatnih 78% Hrvata u dobi između 18 i 34 godine odabire život s roditeljima! Vijest je to koja nas senzacionalistički gleda sa svih mogućih portala i novina, redovito uz pokoji cinični komentar vezan uz lijene mlade koji se ne žele osamostaliti jer im odgovara fina mamina kuhinja. Slijede usporedbe s drugim zemljama u kojima djeca odlaze iz roditeljskog doma prije nego navrše 20, broja radi i bez imalo kritičke misli.
Hrvatska i Švedska – dva svijeta različita
Prema podacima Eurostata, muškarci u Hrvatskoj prosječno su napuštali „roditeljsko gnijezdo“ s 34,7 godina, a žene u prosjeku s 32 godine. Na samom smo vrhu Europe po broju odrasle djece koja i dalje žive u roditeljskom domu, a u Švedskoj s roditeljima živi tek 12,5% odraslih, prenosi Zadarski list.
Primarni problem pisanja o ovakvim fenomenima je potpuno zanemarivanje činjenice da su ovi podatci dobiveni kvantitativnom metodom, a ne kvalitativnom. Oni ne nude kontekst, već bazu za istraživanje konteksta, barem kad je riječ o podacima vezanima uz izbor životne sredine i stila. Kulturološki i osobni razlozi tog odabira ne mogu se kvantitativno mjeriti. Rezultat masovnog puštanja ovakvih podataka u javnost najčešće su nerazumijevanje i poruga.
Nažalost, Eurostat nije predočio jasnu metodologiju kojom se došlo do podataka, stoga ne znamo ubrajaju li se u dobivenu statistiku i osobe koje zapravo žive samostalno, pa i imaju svoje obitelji, ali žive na istoj adresi – u istoj kući, ali s odvojenim ulazom, što je česta praksa u ruralnim sredinama.
Pročitajte više: Popis stanovništva pokazuje poražavajuće nizak natalitet u zemlji
Produženi život s roditeljima kulturološki je fenomen
Tu dolazimo do kulturološkog aspekta analize ove situacije. Kuće na dva ili tri kata, s odvojenim ulazima, uobičajene su u seoskim sredinama. U prizemlju živi jedna, na prvom katu druga, na trećem treća generacija. Svi vode odvojene, ali prisne živote. Dijele adresu, ali ne i domaćinstvo.
U prijevodu, ista adresa je performativna i nipošto nije pokazatelj nesamostalnosti. Ako znate obitelji koje žive na selu, sigurno znate barem jednu koja živi upravo ovako.
Ovaj kulturološki aspekt ne odnosi se samo na sela, veći na cjelokupni mentalitet južnoeuropskih država. U Hrvatskoj, kao i u npr. Italiji ili Grčkoj, obiteljske veze puno su snažnije i drugačije od onih na sjeveru Europe. Sjetite se samo sterotipnog Talijana koji živi za mammu i nonnu i sve će vam biti jasno. Iako pretjerani i štetni, stereotipi ne nastaju u vakuumu.
Roditelji skrbe o djeci, a potom djeca o roditeljima
„Kulturološki je prihvatljivije ostati s roditeljima duže, jednako kao što se od djece očekuje visoki stupanj skrbi o starijim roditeljima“, pojasnio je dr. Ivan Čipin s Ekonomskog fakulteta, prenosi Jutarnji.
Prema istraživanju EVS, visokih 87% Hrvata slaže se s tvrdnjom da je dužnost djeteta skrbiti o bolesnom roditelju. Velika je to razlika u odnosu na niskih 16% Nizozemaca koji smatraju da je briga o roditeljima njihova dužnost. Zemlje s istoka i juga Europe prednjačile su u osjećaju obveze za skrbi o roditeljima, a upravo te zemlje bilježe najsnažnije obiteljske veze i najduži ostanak u roditeljskom domu.
To nije nešto negativno, nije pokazatelj slabosti niti je povod za porugu. To je jednostavno drugačije, stoga su usporedbe s kulturološki različitim zemljama u najmanju ruku besmislene.
Svima su puna usta kulturoloških razlika kad treba kritizirati doseljenike, a kad treba uvažiti vlastito kulturalno nasljeđe, onda je ona tuđa uzorita i bolja.
Pročitajte više: Je li pad broja sklopljenih brakova problem ili je ‘kriza’ negdje drugdje?
Rastu cijene i mirovine, a plaće ne
Kako živimo u globaliziranom svijetu, naivno bi bilo tvrditi da je kultura jedini razlog dugotrajnog ostanka s roditeljima. Situacija u kojoj se većina Hrvata našla nakon što je napustila školovanje uopće nije povoljna za samostalan život i zasnivanje obitelji.
Mnogi Hrvati i sami su to primijetili, te su na društvenim mrežama gotovo jednoglasni – Hrvati ne zarađuju dovoljno da bi se osamostalili i zasnovali vlastite obitelji, a roditeljima ne pada na pamet „izbaciti ih na cestu“. Uostalom, mirovine rastu za razliku od plaća.
Podići kredit nije „čas posla“ kao niti ostvariti dovoljno visoku plaću da je moguće priuštiti si najam stana, režije i hranu, a i pokoji komad odjeće da mogu na posao doći pristojno odjeveni.
Hrvatska ima drugi najveći rast cijena u Eurozoni, a najniže plaće u istoj. Brojke su to koje smo čuli vjerojatno jednako mnogo puta koliko i one da „velika djeca“ masovno odabiru život s roditeljima. Brojke su to koje su povezane.
Kad je život preskup…
Ako cijene rastu, a plaće ne, život postaje preskup. Roditeljski dom jedino je mjesto koje si ti ljudi mogu priuštiti, bez obzira na to žele li živjeti sami ili ne. Njihove želje i volja u ovoj situaciji nisu važne, i to je velik problem.
U takvoj je situaciji najlakši put do osamostaljenja napuštanje Hrvatske, odnosno odlazak u zemlju blaže inflacije i visokih ili barem pristojnih plaća, poput Belgije, Irske ili pak susjedne Slovenije. Možda u zemlju koja pruža dobre prilike poduzetnicima, poput Estonije.
Umjesto da kritiziramo „one mlade“ što žive s roditeljima, rade loše plaćene poslove ili ne rade uopće, umjesto da kritiziramo njihov odabir obrazovnog smjera ili se žalimo na to što iseljavaju, trebali bismo se zapitati što je do toga dovelo. Kulturološke razlike i mogućnosti koje zemlja pruža ne mijenjaju ono intrinzično svim ljudima, to su želja za preživljavanjem i doprinošenjem zajednici.
Ako primjećujemo velik broj ljudi koji po tim parametrima odstupa, jasno je da nije problem u svima njima. Nije problem život s roditeljima i nisu problem „ti mladi“. Problem je ono s čime raspolažu u samom startu. A to baš i nije mnogo.
Foto: Canva
