Žene u sportu ne zauzimaju samo pozicije na terenu – sve ih je više i u drugim ulogama u svim segmentima industrije, od trenerica i menadžerica, do novinarki, sutkinja i liderki sportskih organizacija. Dok broj gledatelja ženskih sportova i sponzorskih ugovora raste, žene širom svijeta postavljaju temelje za snažniji i ravnopravniji sportski sektor. Na nadolazećoj konferenciji EHF-a s fokusom na razvoj ženskog rukometa „From grassroots to professional sport and beyond”, koja će se održati Beču 10. i 11. prosinca, raspravljat će se o ulozi žena u oblikovanju sporta, politikama rodne ravnopravnosti te preprekama i prilikama koje donosi ovaj brzopromjenjivi, ali još uvijek nejednak svijet.
Da su žene važan dio sportske industrije i da sport – stereotipima i predrasudama unatoč – nije i ne smije biti rezerviran samo za muškarce, potvrđuju i žene čije priče donosimo u nastavku. Od doktorice rukometa pa sve do sutkinje: evo tko su Ana Brenčić, Aneta Soldati, Jamila Boulhimsse i Lidija Bojić-Ćaćić.
Ja, sutkinja: Jamila Boulhimsse
Bila je još školarka kada je prvi put zaigrala rukomet, a danas je voditeljica odjela za žensko suđenje u Francuskom rukometnom savezu i delegatkinja Europske rukometne federacije.
Jamila Boulhimsse suđenjem se počela baviti dok je još bila igračica i studentica. Vikende bi provodila tako što je igrala utakmicu u subotu, a već bi sljedeći dan uskakala u ulogu sutkinje.
Gotovo pet godina uspijevala je uskladiti obje uloge, ali je na kraju morala donijeti odluku, prisjeća se Boulhimsse za Women in Adria. Od 2019. godine pridružila se Francuskoj rukometnoj federaciji kako bi vodila projekt razvoja feminizacije rukometa. Na poziv Françoisa Garcije prihvatila je vođenje projekta za razvoj ženskog suđenja u francuskom rukometu.
Ova angažirana francuska sutkinja kao žena se izborila za mjesto u pretežno muškoj skupini te je sudjelovala u suđenju prve muške lige u Francuskoj, a ono po čemu smatra da se žene kao suci razlikuju od svojih muških kolega je holistički i osobni pristup. Kao najveće prepreke za žene koje žele biti rukometne sutkinje vidi neutemeljene seksističke stereotipe, nedostatak sigurnog okruženja i priznanja sposobnosti, nepostojanje podrške za povratak nakon trudnoće, malo ženskih uzora u upravljačkim tijelima i na liderskim pozicijama, ali i činjenicu da je fizička priprema preopćenita i neprilagođena potrebama žena, uz zanemarivanje menstrualnog ciklusa i opće fiziologije žena.
Ipak, unatoč preprekama koje bi se zapravo uz dobru volju mogle ukloniti, „naporan rad uvijek se isplati“, zaključuje.
Pročitajte više: Ovo je žena koja je ispisala povijest NHL-a, Amerikance oduševila prva trenerica ikada
Hrvatica u EHF-u: Ana Brenčić
Da svijet sporta nije rezerviran samo za sportaše odnosno sportašice potvrđuje nam Ana Brenčić, mlada stručnjakinja za medije i komunikaciju pri Europskoj rukometnoj federaciji. U sportu je – a ne igra ga – još tamo negdje od 2001., od vremena kad je kao djevojčica pratila sve i jednu utrku Ivice i Janice Kostelić, smije se.
Kao mala je iz zabave skupljala i članke iz novina o skijanju, a za vrijeme OI 2012. shvatila je kako bi bilo super da spoji hobby i posao pa joj je studij novinarstva bio logičan slijed. Još kao studentica volontirala je na studentskim medijima Global i Televizija Student, a svaki novi korak u karijeri nadovezivala je upravo na to iskustvo.
„Za vrijeme studiranja radila sam na raznim TV projektima, kao sto je praćenje Ljetnih i Zimskih Olimpijskih Igara 2020. i 2022. u sportskoj redakciji HRT-a, a potom i kao novinarka u Informativnom programu Nove TV. U međuvremenu sam bila odabrana među 12 mladih sportskih novinara iz cijelog svijeta, i jedina predstavnica iz Hrvatske, koji će izvještavati s Ljetne Univerzijade 2023. u Chengduu, Kini. To je bila prekretnica jer sam shvatila da nisam ograničena samo na prilike unutar Hrvatske. Ta tri tjedna u Kini ostavila su poseban dojam: na svakom mogućem polju bila sam prisiljena izaći iz zone komfora“.
Danas radi u medijskom timu EHF-a, zajedno s još devetero ljudi iz sedam različitih zemalja.
„Svaka iskorištena prilika, otvara još barem dvoja vrata, ali naravno ništa bez puno odricanja, rada i truda“, zaključuje.
Od sportašice do znanstvenice: Aneta Soldati
Aneta Soldati odrasla je na jugu Češke, u vrlo sportskoj obitelji. Tijekom tjedna su trenirali, a vikendima sudjelovali na natjecanjima. Religiozno su pratili raznorazne sportove na televiziji, a ona se zaljubila u triatlon. Profesionalno je u sport ušla već s 15 godina, a već prve sezone dobila je komentar: „malo si se povećala“. Dali su joj do znanje da nešto mora poduzeti. Nažalost, to nije došlo s nikakvim savjetom niti podrškom – razvila je ozbiljne poremećaje u prehrani i godinama se s tim borila. S 21 godinom napustila je triatlon. To iskustvo oblikovalo je njezinu sadašnjost.
Aneta je odlučila posvetiti se problemu poremećaja u prehrani te pomoći mladim sportašima da ne prođu kroz ono što je ona prošla. Danas uspješno kombinira svoja znanja i iskustva kao bivša profesionalna sportašica sa znanstvenim djelovanjem.
„Natjecanje na međunarodnoj razini omogućilo mi je izravan uvid u izazove s kojima se sportaši suočavaju, od pritisaka na mentalno zdravlje do potrebe za sigurnošću i pravednim tretmanom. Ta iskustva koristim kako bih oblikovala svoj akademski fokus na dobrobit sportaša i na politike potrebne za stvaranje zdravijeg okruženja za sportaše“, kaže nam Aneta.
Ističe da medijska reprezentacija igra ključnu ulogu u oblikovanju javne percepcije i prilika za sportašice. Kada ženski sport dobiva manje medijskog prostora ili se prikazuje kroz stereotipe, to smanjuje vidljivost sportašica i umanjuje njihova postignuća.
„Medijsko praćenje sportašica često stavlja naglasak na izgled umjesto na izvedbu, čime se perpetuiraju nerealni standardi ljepote. Ovaj fokus može pojačati pritiske i pridonijeti poremećajima prehrane ili pretreniranosti među ženama u sportu. Kao netko tko je balansirao sportske uspjehe, majčinstvo i izazove vezane uz percepciju vlastitog tijela, posebno sam osjetljiva na te probleme i trudim se naglasiti važnost mijenjanja narativa kako bismo slavili snagu, vještinu i otpornost žena“.
Potrebno je, dodaje, poticati otvorene razgovore o tabu temama poput poremećaja prehrane, mentalnog zdravlja i rodne ravnopravnosti u sportu. Ti razgovori moraju biti podržani politikama koje stavljaju dobrobit sportaša iznad rezultata.
Doktorica rukometa: Lidija Bojić-Ćaćić
Svoj je život u sportu izgradila i Lidija Bojić-Ćaćić, bivša hrvatska rukometna reprezentativka, a danas doktorica rukometa. Iza nje (i pred njom) brojni su uspjesi: kao trenerica RK Lokomotive osvojila je titule prvakinja Hrvatske u svim mlađim dobnim skupinama, a postala je i prva žena Predsjednica odbora za ženski rukomet EHF-a, ali i prva žena u povijesti EHF-a koja je postala predsjednica nekog odbora i time članica Izvršnog odbora EHF-a.
„Nije bilo lako istovremeno raditi na znanstvenom, karijernom i trenerskom razvoju. Bilo je puno neprospavanih noći, nebrojeni sati provedeni na putu…“
Nekoliko je puta, priznaje nam, gotovo odustala od pisanja disertacije. No kad je svojih 300 stranica doktorata privela kraju, rezultat su pridonijeli stvaranju unificirane baze testova za rukomet koja prije nije postojala, utvrdile su se razlike između rukometašica po pozicijama, dobi, aerobnim i anaerobnim sposobnostima, morfološkim karakteristikama, stvorili su se preduvjeti za formiranje modalnih karakteristika u rukometu…
„U sportu je iznimno malo žena angažirano. Podzastupljene su u svim tijelima, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu. Bila sam motivirana da mijenjam svoje okruženje, stereotipe koji su ‘iskakali’ da žena ne može biti trenerica, sportska direktorica, delegatkinja, sutkinja, članica Izvršnog odbora ili predsjednica nekog odbora. Zato sam i doktorirala, da dokažem da i mi sportašice možemo stići do vrha i u obrazovnom smislu. Titula doktorice u kineziologiji nije rezervirana samo za žene koje rade na fakultetima“.
Željela je motivirati druge sportašice da ostanu u sportu i ne odustaju kada dođu do prvih prepreka.
„Svaka žena koja želi raditi u sportu treba imati jako puno znanja, samopouzdanja, iskustva, želje da napreduje te spremna da izlazi iz komfort zone. Nažalost i dalje postoje stereotipi da su pozicije u sportu rezervirane za muškarce te da žene nemaju šta raditi u ‘muškom’ svijetu, ali to nas ne treba limitirati već pobuditi onaj pozitivni inat i dokazati da sve ovisi samo o nama“, ističe Bojić-Ćaćić.
Objašnjava da je rad u sportu specifičan jer se radi vikendima, praznicima, blagdanima te često nema adekvatnu financijsku kompenzaciju, a to je jedan od razloga zašto sve manji broj žena želi raditi u sportu. No, treba aktivno raditi na boljim uvjetima za sve u sportu.
Pročitajte više: 3 lekcije koje ćemo ponijeti s ovogodišnjih Olimpijskih igara
Zašto je važno pričati o ženama u sportu?
Dok su 1900. žene činile svega 2 posto svih natjecatelja na Olimpijskim igrama, 2024. godina prva je u kojoj se na Olimpijadi natjecao ravnopravan broj muškaraca i žena. Jasan se pomak vidi u interesu za ženski sport – čak 7 od 10 ljudi prati ženske utakmice, a više od polovice obožavatelja ženskih sportova počelo je gledati u posljednje tri godine. Ipak, tek 16% ukupnog sportskog izvještavanja opada na žene, upozorava UN Women.
Sportašice se i dalje suočavaju s manjim profesionalnim prilikama, manjim brojem sponzorstava, manjim vremenskim prostorom na televiziji i nejednakim uvjetima za igru. Među 100 najplaćenijih sportaša u svijetu prema Forbesovoj listi za 2024. godinu nije bila niti jedna žena. Globalno istraživanje plaća sportaša pokazalo je da žene među elitnim sportašima zarađuju u prosjeku samo 1 posto od onoga što zarađuju muškarci. A zanimljivo je da je norveška rukometašica Stine Oftedal, koje je 2021. godine dospjela na Forbesovu listu „30 under 30“, jedina je rukometašica do sada koja je to uspjela.
Sve to plod je rodnih stereotipa, a ne stvarnih mogućnosti muškaraca i žena.
„Vjerovanje prema kojem je sport aktivnost koja je dominantno namijenjena muškom dijelu populacije u skladu je s obilježjima tradicionalnih rodnih uloga u okviru kojih se žene karakteriziraju kao preosjetljive i nedovoljno asertivne za ostvarenje uspjeha u kompetitivnim i stresnim aktivnostima“, objašnjava Zrinka Greblo Jurakić, psihologinja sporta koja će u Beču na konferenciji održati predavanje “Promjena igre: prevladavanje rodnih stereotipa i prepreka u ženskom sportu”.
Greblo Jurakić objašnjava da rodni stereotipi razlike u društvenom statusu žena i muškaraca pripisuju njihovim stabilnim biološkim karakteristikama, što rodnu neravnopravnost u nekom području čini naizgled opravdanom, pa čak i neizbježnom.
Priče i podaci poput ovih ne samo da nadahnjuju, već i podsjećaju na važnost kontinuiranog rada na rodnoj ravnopravnosti u sportu. Nadolazeća konferencija EHF-a „From grassroots to professional sport and beyond“ u Beču bit će prilika za dijalog i razmjenu iskustava, ali i za stvaranje novih strategija koje će omogućiti ženama da nastave rušiti barijere u sportskom sektoru. Jer sport nije samo natjecanje – on je prostor za inovaciju, inspiraciju i inkluziju, gdje svaka žena ima pravo biti prisutna i prepoznata.
Foto: Privatna arhiva, EHF/kolektiff images
