Kada je američki RocUnited prošle godine objavio istraživanje o spolnoj nejednakosti u restorantskom biznisu, rezultati su pokazali da su žene u ovoj djelatnosti diskriminirane možda više nego u bilo kojoj drugoj. Na pozicije „chefova“ zapošljava ih se tek 19%, slabije su plaćene, a nerijetko i seksualno uznemiravane. Veliki bum napravilo je i ovogodišnje izdanje magazina Time nazvano „The Gods of Food“ u kojem je predstavljeno 13 najutjecajnijih svjetskih kuhara, među kojima nije bila niti jedna žena. Sve ovo bio nam je povod da porazgovaramo s hrvatskim voditeljicama restorana i vidimo kakva je situacija kod nas.
Žene u restoranskom biznisu
„Žena je od pamtivijeka bila dobra organizatorica radnog i slobodnog vremena, ali ponajviše dobra koordinatorica obitelji i poslovnih obaveza. To nam je u krvi“. Ovim riječima svoju priču započinje Doris Cerin Otočan, masterchef i suvlasnica nekoliko restorana u Istri. Doris kuhanje oduvijek obožava, no nije odmalena u tim vodama. Završila je filozofski fakultet, upisala magisterij iz ekonomije, završila ljetnu školu za kulturnog menadžera u Budimpešti, da bi tek nakon svega toga stekla titulu masterchefa kao najbolja u generaciji. Bila je to prekretnica u tridestima koju, tvrdi, nije požalila. „Strastvena sam osoba i sve radim s dušom i srcem, a poslovnih inovativno-modernističkih ideja mi nikada ne nedostaje. Kažu da spajam nespojivo i da uvijek imam jasan cilj“.
Prestižni zagrebački hotel Esplanade od prošle se godine također može pohvaliti svojom „boljom polovicom“. Ana Grgić nosi titulu majstora kuhara, od 1999. godine volontira u Esplanadinoj kuhinji, da bi 2004. godine preuzela funkciju voditelja smjene, a prošle godine i šefice kuhinje. „Moram priznati da mi isprva nije bilo svejedno. Najveća bojazan bila je da neću nadmašiti visoka očekivanja, jer u pitanju je dugogodišnja reputacija ovog prestižnog hotela. No, kad sam preuzela funkciju sve je nekako sjelo na svoje mjesto“, objašnjava.
It’s a man’s world
Kao i u ranije spomenutim istraživanjima, i u Hrvatskoj je više istaknutih muških „chefova“, sjetite se samo obiju sezona Masterchefa gdje je stručni žiri bio sastavljen isključivo od muškaraca. Znači li to da su žene diskriminirane ili su muškarci tu jednostavno bolji?
Rad u kuhinji zahtjeva dobru organizaciju, vladanje stresnim situacijama te visoku dozu kreativnosti. Ima tu nabavke namirnica, slaganja budžeta, nepredviđenih situacija, kreiranja novih jela, održavanja „starih“ jela na nivou, prilagođavanja željama gostiju i stalnog unaprjeđivanja menija, no naše sugovornice kažu da su posložile svoje prioritete. Što se tiče niskog udjela žena na ovim pozicijama, Ana paralelu povlači upravo s količinom posla: „Biti chef vrlo je zahtjevan posao i treba mu se u potpunosti posvetiti, pa je vjerojatno nemoguće, primjerice, odgajati djecu uz ovakav tempo rada. Djevojke također imaju i predrasude prema tom zanimanju i zadnjih se godina sve orijentiraju više na menadžment i ekonomiju. No, rekla bih da se stvari mijenjaju s godinama nabolje, ipak se vidi osjetna promjena u muško-ženskim odnosima“.
Urednik spornog izdanja magazina Time Howard Chua-Eoan na salve optužbi za diskriminaciju izjavio je da su ocjenjivali isključivo kvalitetu i utjecaj, a ne brinuli o tome da ispune kvotu ženskih kuhara. Doris je na tragu ove izjave i tvrdi da su jednim dijelom za to krive i same žene. „Za sve, pa tako i za veću „popularnost“ potrebno je ne samo puno znanja, rada, odricanja i usavršavanja, već i poraditi prvenstveno na sebi u smislu samopouzdanja, imidža, stila, društvene aktivnosti i umrežavanja. Druga je zasigurno bitna stvar, upornost. Međutim, moram priznati da su takve žene puno jače od muškaraca, stoga mislim da se sve „uspavane ljepotice“ trebaju prvenstveno „razbuditi“, ukoliko za to imaju interesa, volje, želje i ambicija“, poručuje.
Treba li ženama konstantno drugačiji tretman?
Magazin Time podijelio je mnoge po pitanju diskriminacije žena u ovom biznisu. Jedni kažu da ih ne bi trebalo posebno isticati kao da su druga vrsta, već da svojim radom trebaju zaslužiti pozicije „chefova“. Drugi pak smatraju da startna pozicija oba spola nije jednaka te da ako već ne postoji drugačiji način, žene trebaju imati zasebne odbore, nagrade pa i ovakva izdanja časopisa.
Naše sugovornice nemaju negativnih iskustava ovog tipa, dapače ističu da žene imaju određene kvalitete, primjerice intuiciju koju spominje Doris, koje im mogu samo dati prednost. Doris jednostavno poručuje: „Koliko dozvolite, toliko se usude“, dok Ana ističe da muškarci zaista jesu dobri u kuhinji no da u cijeloj priči nije bitno pitanje spola već toga kako radite svoj posao.
A kako one rade svoje posao? „Pripremati hranu u kojoj će i moja obitelj uživati – to mi je moto!“, kaže Doris. Izrazito ju veseli kada joj gost kaže da se putem njenih kreativnih okusa i mirisa vratio u djetinjstvo s notom inovacije. Želi upoznati svijet s istarskom enogastronomijom i time otvoriti velika vrata našim tipičnim proizvodima iz „regije s četiri boje zemlje“.
Ana se vodi time da je važno osluškivati želje i mogućnosti gostiju: „Zapravo se nikad ne bih mogla pomiriti s time da gostima pripremim jelo osrednje kvalitete. Svatko treba izvući maksimum iz onoga što radi, to donosi potpuno zadovoljstvo“.
