Kad god me netko pita zašto sam se odlučila baviti novinarstvom, moj je odgovor uglavnom: „Oduvijek sam znala mljeti, bilo usmeno ili na papiru“. Meni možda to ide bolje nego nekoj drugoj ženi, ali činjenica je da je većina žena oko mene izuzetno verbalno jaka, bilo u izboru riječi ili jednostavno količini riječi koje mogu izgovoriti u minuti. E sad, žene pričaju više od muškaraca? Iskreno nisam nikad mjerila količinu izgovorenih riječi, a ni istraživanja tu nisu mogla biti jako precizna… sve do jednog.
Razlika zapravo nema
David Lazer, profesor bostonskog Northeastern University, odlučio je provesti istraživanje na tu temu te sudionike proučavati u realnim situacijama, kako bi dobio najmjerodavnije podatke. To je učinio pomoću naprava veličine mobitela koje su ispitanici nosili tijekom svakodnevnih interakcija s drugim ljudima, a koje su mjerile koliko često započinju razgovore te koliko oni traju. Istraživanje je pokazalo da sve ovisi o kontekstu.
Žene će češće započinjati razgovore, i to dužeg trajanja, u situacijama kada se radi o poslu i kada se očekuje suradnja s drugim ljudima na nekom projektu. Također, one će više pričati kada je u pitanju razgovor u manjim grupama, no muškarci će dominirati razgovorom u grupama sa šest ili više ljudi. Što se tiče svakodnevnih „čavrljanja“, primjerice u pauzi za ručak, muškarci i žene gotovo će podjednako često započeti razgovor.
Uvriježeno je ipak mišljenje da žene pričaju više od muškaraca. Više ni ne znam koliko puta sam u životu čula muški komentar „Jezik joj radi brže od mozga“, ponekad upućen meni, a ponekad drugoj ženi. Kad malo razmislim o muškarcima iz svoje okoline, rekla bih da neke od njih doslovce ne možeš „ugasiti“ kada krenu pričati o nečemu što ih zanima ili ljuti, dok recimo žene iz moje okoline imaju tendenciju o temama razbibrige pričati kao da se radi o razlici između života i smrti. Zaključak „na prvu“ bio bi da pričamo podjednako puno i srčano, samo o različitim temama.
Šutimo kad ne bismo trebale
Kada se radi o poslu i interakciji na radnom mjestu, količina onoga što kažemo, kao i kvaliteta toga, odjednom poprima puno veću važnost. Američka autorica Sylvia Ann Hewlett u jutarnjem je showu Fox Newsa nedavno izjavila da bi žene na radnom mjestu trebale manje pričati, što je potaknulo brojne kontroverze. S jedne strane, ova izjava podrazumijeva da žene puno pričaju kako bi „popunile prazninu“ i neutralizirale ikakve neugodne situacije, no s druge strane nagovješta i da bi količina izgovorenog na radnom mjestu možda trebala ustupiti mjesto kvaliteti.
Prilikom pripremanja ovog članka razgovarala sam s nekolicinom žena i sve su potvrdile da vole pričati i da puno pričaju, ali da su u ključnim životnim situacijama ostale – nijeme. Kada su najviše trebale govoriti, uglavnom da se zauzmu za sebe, prešutile su. S druge strane, njihovi muški kolege ili prijatelji nikad nikome nisu ostali dužni „čitabu“, pa su i češće dobili što su htjeli. I mnoga istraživanja su dokazala da će se muškarci češće zauzeti za višu plaću, bolje radne uvjete ili promaknuće, pa će to češće i dobiti. Upravo su se na ovome bezbroj puta lomila koplja, jer se u raspravi o tome zašto su žene na istim pozicijama manje plaćene često zanemaruje činjenica da će muškarci tražiti višu plaću, dok žene neće pa će i riskirati to da dobiju ili ostanu na manjoj.
Iskustvo jedne dobre prijateljice ulijeva mi nadu da se zaista ne radi uvijek o diskriminaciji već o tome da jasno i glasno trebamo reći što želimo. Njena tvrtka je, naime, nedavno odlučila svima smanjiti plaću. Ona se pobunila, za što je imala čvrste argumente, i cijela stvar je rezultirala time da su plaće smanjene svima osim njoj. Poanta? Ako imate argumente i vjeru u sebe, najvjerojatnije ćete dobiti ono što zaslužujete. Ovo naravno ne vrijedi ako imate posla sa šovinistima, jer u tom slučaju nema argumenta niti zdravog razuma koji vam mogu pomoći.
Zašto mit da žene pričaju više od muškaraca uopće postoji?
Govoriti o tome pričaju li žene više od muškaraca možda je i nepotrebno, jer zaista nije važno tko priča više. Pa ipak, stereotip se stvara i to često u negativnom kontekstu (sjetite se ranije spomenute izjave „Jezik joj radi brže od mozga“, koja će se rijetko upotrijebiti kada muškarac nešto „izvali i ostane živ“). Iako rezultati nijednog istraživanja dosad ne mogu decidirano tvrditi da žene pričaju više, a vrlo vjerojatno ni naša iskustva, ono što zasigurno pomaže stvaranju mita o ženama koje „melju“ jest činjenica da nama to bolje ide. Djevojčice počinju govoriti u ranijoj dobi od dječaka te napreduju brže, a i, primjerice, usvajanje stranih jezika ide im lakše nego muškoj djeci. Možemo reći da je to naša jača strana, kao što je muškarcima recimo snalaženje u prostoru. Samo zato što većem broju njih to ide bolje, ne znači da je to rezervirano za njih, ali ipak generalno se stvara takva slika.
Ono o čemu je ipak važnije govoriti jest kada pričati i na koji način. Šutnja ponekad jest zlato i zaista treba paziti što ćemo, kome i na koji način reći, no zašto se ograničavati u neformalnoj komunikaciji? Najvažniji savjet koji sam dobila po pitanju toga kada treba govoriti došao je od moje majke, a glasi: „Često sam prešutila kad nisam trebala, ali što sam starija više ne radim tu grešku. Ako te netko uvrijedi, odgovori mu odmah. Uzmi si par trenutaka da smisliš što ćeš reći i reagiraj, jer kasnije to neće imati smisla. Svatko si je sam kriv za način na koji drugi razgovaraju s njim, kad ljude jednom naučiš na to da šutiš, onda će te uvijek gaziti“.
Ljudi doista imaju tendenciju puno pričati kada su u pitanju nebitne stvari, ali kada je, recimo, u pitanju zauzimanje za sebe ili druge, razotkrivanje nepravde ili izražavanje najdubljih osjećaja, tu uglavnom prešutimo. Ako žene i pričaju više od muškaraca, to može biti samo dar. Dar da bez kompleksa kažemo što nam je na pameti i konačno dobijemo ono što želimo. Jer kako će drugi znati što želimo ako to ne kažemo naglas?
Foto: 123rf
