One ne moraju razmišljati što odjenuti za posao i je li im šminka na mjestu. Čekići su im poželjni pokloni, a njihov rad hvale i muški kolege s kojima se spremno penju na najviše skele i krovove, precizno zabijaju čavle i s ponosom nose ljestve i letve.
Jedan čovjek i jedan čekić
Već treće ljeto za redom, Zlatku Lukaču, vlasniku krovopokrivačkog biznisa, onako zapravo procvjetaju ruže. Ima posla i viška. Toliko da ga mora odbijati jer – nema tko odraditi. Ali zato čim se na fakultetima zaključe posljednji ispitni rokovi i iščiste hodnici, Zlatkov kolektiv procvjeta. I to zbog jednog dodatnog tesarskog čekića na gradilištu. Onog koji je zimus stigao kao božićni poklon, a zbog kojeg danas čitate ovaj tekst i gledate reportažu iz specijalizirane emisije o građevinarstvu Koordinacija.
Umjesto da drugima toči piće – radije zakucava čavliće
Međutim, ovo nije priča o čekiću, nego vrijednim rukama koje ga već treće ljeto upogonjuju diljem Virovitičko-podravske županije. Rukama Virovitičanke – Marine Blažičević.
“Svi se čude što djevojka radi, kao kak’ možeš to – ja se ne bih usudila ili usudio, kao svaka čast – ja ne bih – ali bravo za tebe”, govori Marina s osmijehom koji opušta činjenicu da u trenutku dok razgovaramo stojimo na još nepokrivenom krovu. Ova studentica osječkog Građevinskog fakulteta prije dvije godine usudila se postati dio muške ekipe kao krovopokrivačica. Iako priznaje da je muški kolege štede od zahtjevnijih fizičkih poslova, isti ti kolege kažu – Marina je u brojnim građevinarskim zahvatima daleko preciznija od njih.
Pročitajte više: Mateja Košćak: Moj život u radnim cipelama i sa šljemom na glavi
“Naviknuti smo na žene projektante, arhitekte, na inženjere koji nadziru gradilište, koje crtaju… koje ne rade fizičke radove na zemlji”, govori Marinin poslodavac Lukač. Ne čudi stoga da je ljeta Gospodnjega 2019. ostao zapanjen da se neka djevojka samostalno javila za “bauštelski” posao. Pa da su na obostrano zadovoljstvo suradnju produžili i naredne godine. Zatim i one iduće. U ovom timu sasvim je normalno da Lukač dugoročno računa na Marinu i kad studij privede kraju.
Zašto je Marina odabrala upravo gradilište za svoj ured, pitanje je s pohvalnim odgovorom. I to ne jednim, nego dva. Za početak svojim roditeljima nije htjela biti financijski teret pa je odlučila sufinancirati vlastito školovanje. A kad se već školuje za inženjerku građevinarstva, što joj sezonski posao ne bi bio ono čime će se za života baviti? Marinine smjele odluke među fakultetskim kolegicama su iznimka. Tako dok njezine kolegice već treću sezonu nose tacne, pregače i letke, Marina vješto nosi – ljestve i letve. Trenutačno je tek na drugoj godini studija kad i sama preispituje svoje interese pa ćemo vam uskratiti odgovor na pitanje što želi specijalizirati.
A kako ne bi bilo da baš ništa nismo doznali, trebalo nam je samo pogledati na drugu stranu drvene konstrukcije krova da bismo dobili i više nego jasan i glasan odgovor – tesarica!
Prčitajte više: Blaženka Mičević ispričala koje su joj sve ‘fore’ dobacivali dečki ‘na gradilištu’ i kako je na kraju njezina geodetska firma postala uspješna
Od jedne žene na gradilištu bolje su samo dvije
“Odmalena volim kuckanje, čavle, u tome sam stalno. I doma. Završila sam kuharsku školu, ali više volim građevinarski posao, više mi je u krvi”, govori Marinina kolegica Nikolina Nemeš. Prije tri mjeseca priključila se kao pojačanje. Priznaje, konačnu odluku donijela je nakon spoznaje da u muškom društvu neće biti sama.
“Kad zajedno radimo i pritom razgovaramo, vrlo brzo dečki dođu pa se upletu. Obožavamo se svi. Bitno je da su nas prihvatili”, kaže Nikolina. Lukač koji teško uspijeva pronaći muške djelatnike sa ženama ima – više uspjeha. Šali se, još jedna do dvije i moći će oformiti žensku sekciju u timu. Kuriozitet nije samo među sugrađanima, nego i kolegama iz struke. Tako je prilikom nedavnog boravka na simpoziju Hrvatske udruge krovopokrivača uspio bez riječi ostaviti prisutne.
Počitajte više: Željka Jurković: Ako ja ne mogu u crvenim štiklama hodati po svom gradilištu, e onda to gradilište nije uredno
“Hvalili su se kolege kako imaju radnike s Kosova, iz Južne Afrike, s Filipina…. na što sam ja odgovorio da nemaju oni na gradilištima što mi imamo – ženu”, uz osmijeh prepričava Lukač.
U Hrvatskoj je u građevinarstvu zaposleno više od 100 000 ljudi. Od toga žene čine manje od 10 posto. Ne samo što težak fizički posao kod žena nije čest izbor, nego i to što on nerijetko naiđe na otpor. “Zanimljivo, jedna dalmatinska izreka kaže da žena nosi nesreću na gradilištu. Kod nas na sreću nije tako – ravnopravnost prije svega”, govori Lukač.
Kad ti se pruži ruka, niti jedan posao nije bruka
U početku su i Marina i Nikolina osjećale nelagodu zbog činjenice da s posla odlaze potpuno odjevene u prašinu, a da svoje sitne ženske radosti mogu ispoljavati tek daleko od gradilišta. Uvelike je, slažu se djevojke, pomoglo što su okružene okolinom koja prije svega potiče, umjesto da prigovara. Simboličan, a nama najšarmantniji pokazatelj te podrške zasigurno jest anegdota u kojoj je objema tesarski čekić u ruke stigao kao poklon. Marini za Božić, a Nikolini za rođendan. I ne – nije to bila neslana šala. Marina na gradilištu radi isključivo sa svojim čekićem, dok se Nikolinin još malo paca kod kuće. No, zato motiv čekića nosi u obliku laka na noktima. Kako bi ono rekla stara narodna – što zna Bog, nek’ zna i narod.
Pročitajte više: Za žene u geodeziji najveća je predrasuda da ne mogu odraditi posao kao i muškarci, ove žene dokazuju suprotno!
“Moja poruka za sve koji imaju predrasude za žene koje rade na baušteli je da možemo sve, doslovno sve što želimo – nema granica”, zaključuje Marina dok Nikolini pomaže utovariti posljednje daske i skele u kamionet. Posao se privodi kraju nakon čega Marina sjeda na svoj bicikl, a Nikolina uskače u svoje koturaljke. A kad stignu doma i presvuku mandure, postaju ponovno djevojke za koje na ulici nitko ne bi pogodio da su svoj karijerni put odlučile krčiti u dominantno muškom zanimanju.
Inače, Marina Blažičević trenutačno je stipendistica Grada Virovitice u deficitarnom zanimanju. A Virovitica je s Marinom ispisala povijest – ona je naime, jedina virovitička krovopokrivačica. Čeka se još Nikolina pa da i tesarstvo postane zvučniji zanat. Djevojke, čuvajte prste i – puno sreće u daljnjem radu!
*Koordinacija je specijalizirana mjesečna emisija o građevinarstvu koja donosi aktualne teme i razgovore s vodećim hrvatskim stručnjacima, znanstvenicima i inženjerima. Vizija projekta je da Koordinacija postane sinonim za relevantan, aktualan i kreativan multimedijski doživljaj građevinarstva. Osim toga, njime želimo popularizirati građevinsku struku i podići svijest o njezinoj važnosti.
Autor: Martina Tenžera
Foto: PR
