Ozbiljni urođeni tjelesni nedostaci Dubravku Novak iz Selnice uopće nisu omeli da živi sadržajnim životom, završi Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu, zaljubi se, uda, rodi troje djece, od kojih su dvoje blizanci i, unatoč pravu na invalidsku mirovinu, krene u poduzetništvo.
“Samo” djeca, metla i kuća nisu joj dovoljne za ispunjen život, premda posla ima dovoljno, budući da je suprug kao vozač često odsutan zbog posla. Prije tri godine odlučila je u rodnoj općini Martijanec otvoriti dječji vrtić. Ideja joj je sinula kada je vidjela da mnoge majke s malom djecom u njezinoj rodnoj općini ostaju doma jer im nema tko čuvati djecu, a neke mlade obitelji zbog toga i iseljavaju, jer u Ludbregu i Varaždinu nema dovoljno mjesta za njihovu djecu u vrtićima. I tako je počeo Dubravkin, pun prepreka, put za otvaranje vrtića.
Ništa je nije obeshrabrilo, pomogli i gradonačelnik i načelnik
Vrtić “Duda” u općini Martijanec se gradi, temelji su već izbetonirani, a, prema rokovima koje je preuzeo izvođač, vrtić od 370 četvornih metara trebao bi biti izgrađen i otvoren do kraja ove godine.
U očima Dubravke Novak sada je sjaj i samopouzdanje mlade poduzetne žene.
“Za sretan ishod zaslužan je načelnik Selnice Ervin Vičević, koji odgovara na sve moje nejasnoće i pitanja koja imam kao poduzetnica početnica, a upravo se odnose na tematiku iz nadležnosti općina, budući da investiram u drugoj općini i drugoj županiji, a poznate su mu kao načelniku. Vičević me, kada je moj projekt zapeo, uputio do gradonačelnika Murskog Središća Dražena Srpaka, koji me odveo do ministra Darka Horvata i njegove pomoćnice Ane Mandac. Tako je, zahvaljujući svim tim zajedničkim naporima, priča oko vrtića ide prema sretnom kraju.“
Dubravka Novak je sitna žena, ali ogromne mentalne i duhovne snage. Ne krije da iza njezinog uspjeha stoje i snažni muškarci koji su je u kritičnim trenucima gurali da ide dalje. Najprije u djetinjstvu i mladosti otac Zvonko, koji joj nije dopustio da se preda. Uvijek joj je govorio: “Probaj!” Samopouzdanje joj je ulijevao zahtjevima da sama obavlja kućanske poslove: kuha kavu, obriše pod, da joj dokaže da sve može ako hoće. Na svaki njezin prigovor “Ja to ne mogu!” otac je uzvraćao: “A jesi li probala?”
Čak joj je i volan automobila dao u ruke na poljskom putu da proba voziti, jer je čvrsto odlučio da ona treba voziti automobil. Dubravka danas vozi automobil. S osamnaest je išla na vozački, otprve i bez greške položila propise i prvu pomoć, ali u autoškoli u Ludbregu nisu imali vozilo automatik da bi na njemu polagala vožnju, obećavali su da će ga nabaviti iz Zagreba, ali je na kraju vožnju položila zahvaljujući suprugu Miroslavu, koji joj je također velika potpora. Nabavili su vozilo automatik da bi ga i Dubravka mogla voziti. Kada je položila ispit, suprug je kazao: “Za tebe više nema bicikla, ti voziš auto!” Šest mjeseci nakon što je položila vozački odvezla je svog supruga u Koper na posao, da bi se automobilom vratila kući kako bi bila mobilna.
Uvijek je podržavali muškarci: otac, suprug i prof. Dragić
Njezino životno samopouzdanje je ogromno, kao i podrška supruga i njegovih roditelja s kojima žive pod istim krovom. Od troje djece dvoje mlađe, Roko i Erik, jesu šestogodišnji blizanci, a godinu dana starija Sara kreće u prvi razred. Kao mlada žena bez djece imala je dileme kao će jednog dana prematati bebe. No suprug ju je hrabrio, pa kada su se djeca rodila od prvog dana ih je prematala. Volja nadilazi sve prepreke. Usto, uvijek je bila društvena, prihvaćena i druželjubiva. I sada poznaje široki krug ljudi iz raznih krajeva.
U djetinjstvu se susrela s dječjim zabadanjima, ali tko nije. U pubertetu je imala veliku podršku svoje prijateljice, koja ju je oslobodila navike da i ljeti nosi majice dugih rukava kako bi prikrila nedostatak jedne ruke, inzistirajući da joj ne treba smetati nedostatak ruke, nego da ga prihvati. I jedna noga joj je bila kraća 7,5 cm, ali to je u mlađim danima uspješno sanirano. Majka joj je radila u lakirnici u ranoj trudnoći i vjerojatno su štetni sastojci boja naštetili joj kao plodu u utrobi.
Naravno da se pitala zašto ona. “Odabrala sam da mu budem zahvalna. Moje stanje ima svoju svrhu“, kaže Dubravka.
Možemo potvrditi da ima, jer je Dubravka živi putokaz da prepreke, i one najteže, možemo otkloniti sami ako vjerujemo da možemo. Nakon osnovne škole ona tako nije pristala ići u posebnu školu za tjelesne invalide. Odlučila se za Ekonomsku i trgovačku školu u Čakovcu jer su joj savjetovali da su tamo profesori senzibilizirani. I nije se prevarila. Zahvaljujući pokojnom profesoru Anti Dragiću, još jednom muškarcu koji ju je gurao da ide dalje, trenirala je plivanje, osvajala medalje: broncu i srebro.
Trebala je otići i na natjecanje u Sydney, ali je odlučila da se na tom polju dovoljno dokazala. Sada joj je žao. No to joj je ujedno bila i lekcija da se prilike ne trebaju propuštati. Zato je sada svim silama zagrizla u vrtić. Nije bilo lako. Tek iz trećeg pokušaja, prva su se dva izjalovila, uspjela je kupiti zemljište za vrtić. Zatim su slijedile peripetije oko zatvaranje financijske konstrukcije, koje su sada iza nje.
Vrtić se gradi, a projektiran je za tri skupine: jaslice, mješovitu i predškolsku skupinu za 50 djece. U anketi koju su proveli među roditeljima na popisu je 76 potencijalnih polaznika. Općina Martijanec godinama namjerava graditi vrtić, čak i da ga izgradi mjesta ima za sve, jer je u općini preko 270 djece predškolske dobi.
Dubravkin ekovrtić davat će posla i drugima
Dubravka gradi ekološki vrtić. Djeca će se u vrtiću hraniti hranom iz domaćeg ekouzgoja, a velika okućnica do 3000 četvornih metara služit će im i kao vrt u kojem će moći učiti uz igru. Napuni li se vrtić s tri skupine, kako je planirano, posao će dobiti šest teta, a i Dubravka će raditi dio poslova u logistici i nabavi jer će se prema projektu i sama zaposliti, ali ne kao voditeljica, to će biti stručna osoba.
Radovi na izgradnji idu svojim tijekom, a za Dubravku sada po proceduri slijedi rješavanje osnivačkih akata. Kada je Dubravka Novak odlučila krenuti u projekt vrtića, prvo je nazvala Mariju Ivanković, savjetnicu u Ministarstvu za predškolski odgoj, i s njom se savjetovala oko procedure za pokretanje dječjeg vrtića. – Puno mi je u tome pomogla. – kaže Dubravka.
Ako je počelo, od informacije do informacije, upornosti, kucanja na razna vrata kada su stvari zapinjale. To što uvijek nije išlo otprve Dubravku nije obeshrabrilo, ona je pokušavala ponovno. U svemu tome guralo me ono tatino: ‘Probaj!’, to me tjeralo kroz cijeli ovaj projekt, kao i suprugove riječi: ‘Kada ti vidim taj sjaj u očima, znam da ćeš uspjeti!’, ispričala nam je Dubravka.
Izvor i foto: Međimurske Novine
