Nedavno je Theresa May izabrana kao nova britanska premijerka, čime je postala druga žena na toj funkciji u povijesti Velike Britanije, a to je popratio velik interes domaćih i stranih medija. Međutim, mnogi od njih bili su usmjereni na njezin spol, a ne samo na njezina postignuća i uistinu impresivnu karijeru. Štoviše, javile su se brojne usporedbe s Margaret Thatcher, koje nisu štedile ni suparnicu Therese May, Andreu Leadsom, a naslovi koji su se pojavljivali u britanskim medijima redovito su implicirali da je riječ o “slabijem i nježnijem spolu”. To nas je navelo da se zapitamo zašto u 21. stoljeću u brojnim medijima još uvijek opstaje seksizam, odnosno predrasuda ili diskriminacija na temelju spola i roda.
Opstanak nejednakosti u medijima kroz desetljeća
Kada je davne 1979. godine Margaret Thatcher postala prva britanska premijerka u povijesti te države, u tamošnjim i svjetskim medijima redovito su se javljali naslovi poput “Dajmo curi šansu”, “Maggie je uspjela” i slično, dok se muške političare nikada ne bi nazivalo imenima od milja niti se pozivalo čitatelje da im daju šansu. Štoviše, u njezinom se slučaju išlo toliko daleko da se uspoređivalo njezinu karijeru nauštrb braka i obitelji pa su se pojavili medijski naslovi poput “Margaret Thatcher: bolja političarka nego supruga i majka”.
Iako bi se očekivalo da će se u gotovo četrdeset godina pristup ženama u medijima promijeniti, to se očito još nije dogodilo. Na kartu obitelji i braka brojni su mediji igrali i tijekom odluke o odabiru novog britanskog premijera. Kada su se svi muški kandidati povukli, u utrci su ostale dvije žene, May i spomenuta Leadsom, pa su mediji počeli pisati o tome da bi Leadsom bila bolja premijerka zato jer je majka, dok May nema djecu.
Dakako, takvo uspoređivanje vezano uz muške kandidate vjerojatno nikome ne bi ni palo napamet dok su, kada su žene u pitanju, na taj način stavili u sjenu njihova postignuća i političke programe te se fokusirali samo na činjenicu da su žene. Korak dalje bila je ilustracija koja se pojavila u britanskom Daily Staru, a koja pokazuje kako se May i Leadsom svađaju oko ženske torbice. Kada je napokon obznanjena vijest da je May nova premijerka, na naslovnici časopisa “The Sun” pojavila se pak ilustracija štikle tigrastog uzorka s naslovom “Štikla, dečki”, koja je slikovito trebala pokazati da je jedna žena pobjedila muškarce u utrci za prestižnu političku funkciju.
Time se ponovno u medijima jednu ženu vezalo za njezin izgled i odjeću simbolom štikle. Iako su vjerojatno novinari željeli poslati sasvim drugačiju poruku, ilustracija je presudila i tako još jednom negativno utjecala na svijest čitatelja s obzirom da upravo ilustracije i fotografije prve zaokupljaju čitateljevu pažnju i daju kontekst samom tekstu.
Od broševa do barbike: trebamo li zaista čitati o tome?
Slično je bilo i u Hrvatskoj. Kada je Jadranka Kosor postala prva hrvatska premijerka, mediji su pratili svaki njezin nastup u javnosti, no ne samo njezine govorničke sposobnosti i političke poteze, nego svaki njezin kostim, šminku, nakit i broševe. Također se danima po medijima protezala vijest da je zaplakala kada joj je Ivo Sanader predao dužnost. Iako je s jedne strane time pokupila simpatije dijela građanstva, drugi ju je vidio kao plačljivu ženu koja neće mnogo moći napraviti za nas, a sve opet zbog prikaza nje u medijima.
Tijekom posljednje predsjedničke kampanje u Hrvatskoj, današnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović nazivali su barbikom i zanosnom plavušom, a i danas prestižni hrvatski mediji komentiraju njezin izgled na svim važnim javnim nastupima te čak nabrajaju njezine tzv. modne gafove ili pak uspjele modne kombinacije. Dakako da osoba koja nas predstavlja u Hrvatskoj i inozemstvu mora izgledati primjereno situaciji i obnašanju visoke funkcije, no ovakvim člancima skreće se pozornost s profesionalnih postignuća žena na njihov izgled, pri čemu je vidljiv veliki rodni nesrazmjer.
Stereotipi vezani uz žene ne staju na izgledu, nego se proširuju i na ulogu domaćice koju bi žena “trebala” imati. U britanskim su se medijima već pojavile rečenice poput “Theresa May pokušat će nam svakog dana skuhati nešto novo”, a isto je i u Hrvatskoj. Neposredno prije prošlogodišnjeg Badnjaka, voditelj Dnevnika upitao je Predsjednicu što će spremiti za božićni ručak, dok mu ne bi palo na pamet isto to pitati, primjerice, Ivu Josipovića ili bilo kojeg drugog političara.
Mijenjanje slike žene kroz zakonske regulative
Da bi se svemu tome stalo na kraj, Europska komisija za područje rodne jednakosti još je 2014. godine raspravljala o gorućim ženskim pitanjima današnjice, a jedno od njih bilo je upravo prikaz žena u medijima. Zaključeno je da stereotipni i seksistički prikazi utječu na žene kao građane i narušavaju njihova osnovna ljudska prava. Kao moguće rješenje navela se bliska suradnja vlade i medija i nagrađivanje onih medija koji će razbijati stereotipne prikaze žena te stavljati svoj fokus na profesionalne vrijednosti i stručnost žena.
Među brojnim zakonskim regulativama, postoji i hrvatski Zakon o ravnopravnosti spolova prema kojem bi se trebala promicati svijest o ravnopravnosti žena i muškaraca kroz sve programske koncepte, pa tako i u svim medijima. Osim toga, Kodeks časti hrvatskih novinara i novinarki obvezuje ih da se u svim člancima, vijestima i drugim emisijama podaci o spolu i rodu navode samo ako su izrazito relevantni za shvaćanje konteksta. Ističe se da je nedopustivo koristiti stereotipe jer se time neizravno ili izravno podržava diskriminacija.
Međutim, čini se da to još uvijek nije zaživjelo u onoj mjeri u kojoj bi trebalo. U Hrvatskoj ima svijetlih primjera i nekoliko portala koji zaista predano rade na tome, no oni su još uvijek u manjini, a svi ostali kao da zatvaraju oči pred jasnim zakonskim regulativama te doprinose stvaranju stereotipnog javnog mišljenja na štetu žena.
Ono što bi također bilo prijekopotrebno jest zakonsko uključivanje medijske i rodne pismenosti već u osnovnoškolsko obrazovanje. Kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, mogu reći da za sada o tome u nastavi Hrvatskog jezika gotovo nema ni riječi. Učenici se podučavaju osnovama medijske pismenosti, upoznaju se s vrstama medija, uče kako napisati vijest, intervju i slično, nastoji se razvijati njihovo kritičko mišljenje prema raznim vrstama medija te odnosu objektivnosti i subjektivnosti u njima, no o prikazu žena u medijima u Nastavnom planu i programu ne spominje se ništa. Preostaje samo da učitelji i profesori samoinicijativno skrenu pozornost na tu temu, ako ne zaživi kurikularna reforma koja bi to trebala mijenjati.
