Ovo nije tekst za čitateljice koje znaju i koriste rečenicu “hoćeš li to učiniti za mene, molim te?” Bilo da mole prijateljicu za uslugu, delegiraju poslovni zadatak, traže od svekrve da uskoči ili pak od supruga da preuzme… Ne, ovo je tekst za one koje uglavnom kažu “u redu je, mogu sama” ili “hvala, ne treba”. Pa onda multi-taskaju od jutra do sutra, liježu premorene, ali većinom zadovoljne jer eto, uspjele su u 24 sata ugurati 31. Zašto ne tražimo pomoć?
Možda im treba čestitati, a možda se treba pitati – pod koju cijenu?
I nadalje – zašto zapravo ne tražimo i/ili ne prihvaćamo pomoć? Dva su glavna uzroka. Nekad se radi naprosto o navici (ok, i ona je svojedobno nastala zbog nekog razloga), no često uzrok leži u našim vjerovanjima.
Stoga, evo nekoliko vjerovanja, onoga što je potencijalno u njihovoj podlozi, ali i prvog koraka za izlazak:
Pročitajte više: Traženje pomoći pokazatelj je snage, ne slabosti
Ne želim opterećivati druge
Nekad stječemo dojam da su drugi barem jednako zauzeti i opterećeni kao mi. I spremni smo im ponuditi svoje suosjećanje time da ne tražimo pomoć, i BEZ provjeravanja mogu i žele li učiniti nešto za nas. Međutim, ispod ove teze nerijetko se krije naše osobno vjerovanja da, generalno – kad nešto trebam, očekujem ili tražim – zapravo smetam. Bilo da je to naše iskustvo iz rane faze života, ili tek neprovjereni zaključak.
Što učiniti?
Možemo pitati i vidjeti što će se dogoditi: ljudi kojima smo važni će rado učiniti nešto za nas. Oni žele sudjelovati u našem životu. A ako nas ponekad i odbiju, nisu nas odbacili kao osobu već samo odbili konkretan postupak u konkretnom vremenu.
Zašto ne tražim pomoć? Najbolje je kad to napravim sama
“Bilo bi to brže i kvalitetnije da sam ja odradila”…pomišljate kroz laganu iritaciju ili ljutnju. Ako se ova rečenica češće ponavlja u vašem unutrašnjem dijalogu, vjerojatno ne tražite pomoć upravo zato – samo ako se osobno angažirate, rezultat je zadovoljavajuć.
Što učiniti?
Dvije riječi – tolerancija i povjerenje. Tolerancija (a s njome i poštovanje) da svatko od nas ima svoj ritam, kriterije, način. Možda je vrijeme da prihvatimo da ne trebaju svi zadaci biti odrađeni perfektno i da budemo fleksibilni i tolerantni na različitosti. Nema ništa perfektno u dnevnoj kupovini namirnica, zar ne!? A ako ima, onda je ta perfekcija umarajuća. Prije svega za nas same.
Uzdajte se u se i u svoje kljuse je poslovica smišljena od strane ljudi koji nisu imali povjerenja u svoju okolinu. I možda smo u ranim godinama svoga života odabrali upravo to kao izlaznu strategiju iz nekih teškoća, no danas su oko nas ljudi koji su spremni i žele dati pola moći (ne brinite, i dalje druga polovica ostaje vaša!) kao izraz pripadanja, uzajamnosti i ljubavi. Da, ljubavi.
Ako prihvatim pomoć, morat ću se brzo revanširati
Opa! Ta život nije partija tenisa. Igra tj. odnos ne ovisi o tome da što prije vratimo lopticu. Kada ovo vjerujemo, kao da nemamo slobodu primanja…pa tako ne pratimo prirodan ritam razmjene već osjećamo veliki teret iznad glave zvan dug.
Što učiniti?
Pokušajte odoljeti svom nagonu “odmah moram vratiti uslugu” i gledajte što se događa. Druga strana nema pritisak, on je vaš – dajte si priliku da prepoznate odakle dolazi (vjerojatno ponovno iz nekih ranih iskustava) i kako danas možete drugačije i autentičnije reagirati.
Pročitajte više: Zašto ste vi, a ne vaš tim prioritet za usavršavanje?
Ako zatražim pomoć, znači da sam slaba
Nekad ćemo radije sebe dovesti do ruba (energije, sna, živaca, zdravog razuma…) nego potražiti pomoć. Potencijalno vjerovanje u podlozi je da pola moći s druge strane zapravo ukazuje na našu slabost ili neku manu (nedovoljno sposobna, brza, samostalna itd.) Možda nam je u djetinjstvu nešto bilo teško učiniti, a iz okoline je stigla lagana poruga ili komentar “Ah, nije to za djevojčice…”
Pa nas i u odrasloj dobi goni taj inat koji želimo pokazati da mi to možemo!
Što učiniti?
Svi smo ponekad ranjivi. Kako bi bilo prihvatiti svoju ranjivost umjesto da ju pod svaku cijenu izbjegavamo? S nekim problemima (da, problemima, ne izazovima) se ne znamo nositi i riješiti ih. Nije li mudrije potražiti pomoć nego vrtjeti se u jednom te istom krugu iz kojeg ne znamo izaći van?
I na kraju, vrijedi ponoviti: okružene smo ljudima koji žele, znaju i mogu dati pola moći kada nam je potrebno. Bilo da se radi o obitelji, prijateljima, kolegama ili pak različitim stručnjacima (psihoterapeuti, coachevi, dječji psiholozi i pedagozi, konzultanti…) I u redu je nekada posegnuti i reći: trebam pomoć.
Autor: Ana-Marija Vidjak, trener & coach, Što ako ipak
FOTO: Pexels/ Samantha Garrote i privatna arhiva
