Imam prijateljicu koja je vrlo pametna, zabavna, zanimljiva, šarmantna, lijepa i iznimno dobra u svom poslu. Na poslu smo se i upoznale. Ona je vidno stršala, u pozitivnom smislu, iznad ostalih kolega njene struke. S njom je bilo tako lako raditi. Dok sam drugima morala objašnjavati što bi htjela, pa kako bi htjela… ona bi odmah ‘kliknula’, na prvu riječ skontala bi ideju, koncept… I pretvarala moje neizrečene riječi u smislenu sliku. I ne samo moje. Ona ima upravo onaj idealan spoj urođenog talenta i stečenog iskustva koji je čini apsolutno savršenim suradnikom. Uz to… neizmjerno je ugodna. Što je također jako bitno.
Njene ti dozirane i inteligentne šale skrate one dosadne radne sate. Ona zna kad te treba ohrabrit, nasmijat, kad zašutjet i pustit… Možda ćete promislit da sam subjektivna u opisu, ali ovaj opis je moj dojam nje dok još nismo postale prijateljice. Dok smo bile još samo kolegice. A zašto vam ovako detaljno opisujem svoju prijateljicu?
Život nas gura nogom u stražnjicu
Zato što sam jako tužna što ta ista prijateljica ne vidi sebe ni blizu ovako kako sam je opisala. I zato što sam uvjerena da među vama ili vama dragim ljudima ima još takvih poput nje. I džaba sve ove pozitivne osobine koje sam nabrojala kad ih zasjeni loša slika o sebi; nedostatak samopouzdanja, nepovjerenje prema ljudima, životu i kronični strah od neuspjeha.
U pravilu ljudi koji imaju ovako lošu sliku o sebi istu dodatno ‘zacimentiraju’ uvjerenjem o nekoj lošoj sreći koja ih prati u stopu i svaku priliku za uspjeh, sreću… im uprska. Trebam li uopće napominjati da je prava istina da je uprskaju sami tim negativnim odnosom prema sebi koji se onda, jasno, reflektira i na svaku izvanjsku situaciju?!
Moja prijateljica prije par mjeseci otišla je iz firme u kojoj smo nekad zajedno radile. Svojom voljom. Duže je vremena bila nezadovoljna, osjećala je da tapka u mjestu, da se vrti u krugu i, uz podršku naravno svih nas prijatelja, skupila je konačno hrabrosti da ode. Neki dan, nakon što je imala priliku par mjeseci odmoriti se, sabrati misli i odlučiti što i kako želi dalje, uletjela joj je apsolutno savršena prilika za posao. U struci, u odličnoj firmi. Isti posao ali na višem nivou u svakom pogledu – od profesionalnog do financijskog aspekta.
Doduše preduvjet da dobije posao je probni rok kojeg mora proći. Trebam li uopće naglašavati nakon svega što sam rekla kako s obzirom na njezin talent, znanje i iskustvo zaposlenje ni najmanje ne bi trebalo biti upitno. Ali čini mi se da smo sve mi njezine prijateljice sretnije i uzbuđenije zbog ove sjajne prilike od nje same. Ona je zapravo dozvolila strahu da prevlada osjećaj sreće i uzbuđenja. Ona u cijelom tom, po viđenju nas prijateljica, doslovno savršenom životnom scenariju koji će je odvest na odlično radno mjesto, među nove ljude, na koncu i nove prilike na ostalim aspektima života kojima već duže vremena nije zadovoljna, ispunjena… vidi sve crno. Život je stalno šamara pa zato to tako vidi – objašnjava nam.
Život nas zna ošamariti i to jako. Ali češće nas ipak gura nogom u stražnjicu. Gura nas naprijed, mada mi to u trenutku kad se događa ne tumačimo tako. Naknadno nam tek u pravilu postane jasno da smo upravo zbog onog otkaza zbog kojeg smo suze ronili upisali fakultet, otvorili butigu, firmu…
Ja sam konkretno jednom bila jako nesretna jer mi je promakla prilika za višu poziciju na poslu. Danas znam da me dopala ta ‘fotelja’ nikad ne bi upisala doktorat. Što bi mi kad-tad bilo žao, jer to je bio moj životni san. Kojeg sad ostvarujem. Živim… Nema tog uspješnog i sretnog čovjeka koji nije bio neuspješan i nesretan u određenom trenutku. I najčešće se upravo u tom trenutku najčišće i najjasnije ispred njega ukazao put kojim treba krenuti.
Moju prijateljicu ne šamara život. Život joj je podario prekrasne darove po kojima ona, ne videći ih, zapravo pljuje. Kad ovo pročita, a sigurno hoće i kad se prepozna, a i to naravno bez sumnje hoće, možda će bit malo povrijeđena, tužna, ljuta. I neka bude.
To nek’ joj bude moja prijateljska noga u stražnjicu. Da konačno samouvjereno stane pred ogledalo, ugleda sebe onakva kakva jest, onakva kakvom je mi ostali vidimo i zbog čega je na koncu toliko cijenimo i volimo. Da zahvali životu na svim darovima – nogama u stražnjicu čak, na svim vratima koja su se zatvorila da bi se otvorila nova… Svim propuštenim starim prilikama iz kojih učimo da bi znali zgrabit prilike koje su ispred nas.
Foto: 123rf
