Često u nerazumijevanje uleti tzv. “zao jezik”.
1) Zbog ZLIH JEZIKA tj. pretpostavki u jeziku
Svaka rečenica unutar sebe sadrži pretpostavku koja mora postajati da bi rečenica imala smisao. Pretpostavke su lingvistička čarolija, naročito ako ste svjesni onog što pretpostavljate dok komunicirate s drugima. Svjesnost o tomu, ne može se naći u našim sugovornicima u sljedećim istinitim zbivanjima.
Muž i ja kupujemo trosjed. U prodavaonici nalazimo model koji nam se jaaaaaako sviđa. Muž u skladu sa svojim skeptičnim programom nastavlja pitanjima: “Nisam siguran kako ćemo tu boju održavati čistom pored naše djece!?” Prodavačica odgovara: “Trebate ih odgojiti da ne jedu u dnevnom boravku!” Njušite li neprilike? Okrenuli smo se i otišli. Svojom je izjavom podastrijela svoju percepciju o nama: “Vaš odgoj ne valja!”
Zasigurno vam je i poznata i sljedeća zgoda. Dolazi vam majstor u kuću, i već ste dovoljno nesretni što se kvar (u)desio, a kad ono, eto njega veseloga s pitanjem: “Pa, tko vam je ovo radio?” Pitanje dovoljno da potonem od srama što nisam odabrala pravog majstora.
Sljedeći primjer je odraz “legalnog” postizanja lingvističke i strateške prednosti.
Dva frizerska salona jedan do drugog
Prvi stavlja natpis ŠIŠANJE 20 kn.
Drugi se pita kako odgovoriti na ovo, kad je redovna cijena šišanja 40 kn. Nakon kratkog vremena izlazi natpis nad drugim salonom: Popravljam šišanje od 20 kn.
Pretpostavke o nama i o tome kako razmišljamo o svijetu koji nas okružuje kriju se i u onome što mi govorimo. Ne tako skoro jedna je učiteljica kaznila svog učenika zbog nepromišljene izjave da poučava svoje prijatelje u školi. Što ta učiteljica govori o poslu kojeg ona radi? Poučavanje je kazna. Da smo imalo oholi, mogli bismo ju poučiti. No, ne želimo da to shvati kao kaznu.
Evo nekih rečenica sa čarobnim pretpostavkama:
Koliko si bio danas uspješan?
Što ti se ovdje najviše svidjelo?
Kako možeš najbrže/najlakše…?
2) Zbog toga što smo odrastali u različitom okruženju
Bračna posla i SVAĐA OKO SUĐA
Moj suprug odrastao je u stanu. Ja sam odrasla u kući. Ta ugodnost imala je za posljedicu razvijanja različitih obrazaca ponašanja u kuhinji, a kada je u pitanju ručno (hand-made) pranje posuđa.
Jeste li ikada do sada razmišljali, koliko postoji ručnih strategija pranja posuđa?
Tradicionalni način u mojoj ženskoj (nisam upoznala djedove koji su bacali prste u te vode) genealoškoj liniji prema gore bio je, “napuni veliku posudu vodom, izribaj svo suđe, a onda ga isperi”. Prednost takve strategije jest minimalna potrošnja vode, pa i struje ukoliko je ista navezana na mali električni bojler. Cilj ove strategije je što brže isprati posuđe dok voda teče kako bi se voda sačuvala. Nadogradnju ove tradicionalne strategije izvela je moja majka. Skrati putanju kojom posuda ide od ispod pipe do sudopera za cijeđenje kako bi se dobilo na brzini, odlaganjem posuđa u istoj ravnini (što zahtjeva samo dio za udubinu u sudoperu, takozvani perački dio i cjedilački dio u ravnini vrha peračkog dijela) i zatvaraj vodu ukoliko je razmak između ispiranja nešto duži od najbržemogućeg ako ne i brže. Na vrhuncu moje peračke karijere, u kući smo imali plinski bojler za vrijeme kojeg je nastupila zabrana naizmjeničnog puštanja i zatvaranja vode kako bi se izbjegao kvar plinskog bojlera.
On, s druge strane. Porijeklom iz stana. Pere suđe, vlastitom inicijativom, željom ako ne i pohotnošću, a ja za to vrijeme, stojim ko srna ukočena pred automobilskim farom…jer on suđe pere polako, dugo i sistematično, čak ga i slaže, sustavno, prekrasno….a, za cijelo to (svjetlosno), (pre)dugačko vrijeme on pušta vodu i voda teče, teče i teče….. kao što u mojoj glavi tada istovreno teče halucinacija nofca koji se baca u slivnik, u nepovrat i to kap po kap. Dakle, porijeklom iz stana u kojem potrošnja vode ne ovisi o kubicima istečene vode, već o broju članova u obitelji te nikada nije dobivao poruke poput: “ZATVORI VODU, pokvarit ćeš bojler, bacit ćeš nas u trošak!”
I ako prihvatim NLP izazov i pitam se što je sve u svezi s tim problemom, a što još ne znam, a što će zauvijek (raz)riješiti taj problem sada? Onda je moj konačni odgovor u akcijskom planu udomljavanje perilice za suđe.
Umjesto deranja
Jednako tako, već u ranoj mladosti otkrivamo da osmjeh znači više od urlanja. Kao bebe znamo jako dobro čitati izražaj lica, emotivna stanja možda ne razumijemo, no direktno ih osjećamo. I to je princip koji zadržavamo. Također, ono što je pritom jasno jest da gladna beba ne koristi sva svoja znanja o drugima, već samo svoje znanje o snazi urlanja. Odrastao čovjek “gladan” pažnje, razumijevanja ili jednostavno u stanju gladi za čarapama također je poput djeteta, svjestan snage urlanja i ničega više.
Ne podcjenjujući snagu urlanja (a svaka beba će se složiti sa ovom tvrdnjom), koliko je bilo situacija u našim životima, kada nas je naša vještina percepcije i “čitanja” drugoga, mogla odvesti puno dalje!?
Iz knjige “Pokrenite svoj uspjeh (s)kroz NLP“
Ovaj tekst prepustila je ZNATIŽELJA doo za blog
Martina Kvarantan, prof., direktorica je tvrtke Znatiželja. Kao međunarodni trener neurolingvističkog programiranja i Humane neurolingvističke psihologije sa diplomom američkog HNLP Instituta, djeluje već deset godina na razvoju i potenciranju poslovnih vještina u ljudima u Hrvatskoj i šire. Autorica je knjige “Pun vam je kufer stresa-uzmite NLP”. Kroz prodajne, pregovaračke, komunikacijske, kreativne i leadership programe educirala je ljude na različitim pozicijama u domaćim i stranim tvrtkama. Polaznica je poslijediplomskog studija Executive MBA na Cotrugli Business school u Zagrebu.
