Velik dio žena zarađuje manje od svojih boljih polovica. Zapravo, vjerojatno većina njih. U današnje vrijeme je, nažalost, jako malo obitelji u kojima oba supružnika ne moraju raditi, već mogu normalno živjeti samo s jednom plaćom. No, u takvim obiteljima ženama se često postavlja jedno pitanje, koje nećemo čuti da se postavlja i muškarcima: „A moraš li ti uopće raditi?“.
Zar baš moraš raditi?
Već su davno prošla vremena kada su žene bile financijski ovisne o svojim partnerima, kad im je glavna uloga bila uloga kućanice, dok su njihovi partneri bili ti koji su radili. Možda su se vremena u zadnjih 50-ak godina jako promijenila, no po ovom pitanju možemo primijetiti da nisu u potpunosti nestala.
Dvije se vrste žena najčešće susreću s tim pitanjem, a to su žene koje su više-manje financijski osigurane i one s djecom – pogotovo s više djece.
Ova prva vrsta je do svoje financijske stabilnosti došla na razne načine – brakom, obiteljskim bogatstvom, svojim radom, pa možda čak i dobitkom na lotu. Budući da imaju osiguranu financijsku budućnost ili barem dio nje, često se susreću s pitanjem „Moraš li ti uopće raditi?“. Možda ne moraju, ali žele. Svatko od nas pronalazi zadovoljstvo u radu, u zarađivanju vlastitog novca i osiguravanju vlastite financijske samostalnosti. Ako netko ne mora raditi, ne znači da to i ne želi.
Uostalom, zašto se takvo pitanje ne postavlja muškarcima? Zašto se muškarci koji žive „na račun“ svoje partnerice susreću s podsmjesima i ismijavanjem? Zar je normalno da je žena kod kuće nezaposlena jer joj suprug dovoljno zarađuje ili ima neko obiteljsko bogatstvo, ali nije normalno ako se muškarac nalazi u istoj situaciji? Korijen svega možemo pronaći u društvenim tradicijama koje muškarcu nalažu da on mora raditi i zarađivati novac, ili ako već ima osigurane financije da ih barem iskoristi za pokretanje biznisa ili neko drugo ulaganje.
Iste korijene možemo pronaći i u razlozima zašto se to pitanje postavlja zaposlenim majkama, osobito onima koje imaju više djece.
Ženama s djecom se to pitanje postavlja zato što društvo još uvijek smatra da je ženama mjesto kod kuće s djecom. Isto to društvo ima razumijevanja za majke koje moraju raditi kako bi zajedno sa suprugom financijski osigurale budućnost svoje djece. Ali kada je ta financijska budućnost (ili dio nje) već osigurana u obliku nasljedstva ili suprugove dobre plaće, žene bi trebale biti kod kuće jer nema razloga da rade.
Ljudi koji postavljaju takva pitanja ne shvaćaju da na neki način degradiraju tu ženu – nju i njezin rad. Kao da ona radi samo zato što nema pametnijeg posla u životu, kao da njezin rad ne doprinosi društvu i kao da je njena karijera beznačajna i na kraju, kao da nije ništa više od „stroja za rađanje“ kojem je mjesto kod kuće s djecom ili u kuhinji. Jedno sasvim beznačajno, često nedužno, pitanje pokazuje da su se stara razmišljanja promijenila, ali sigurno još nisu nestala. Zašto u 21. stoljeću žene ne bi bile financijski neovisne, čak i ako su u braku s muškarcem koji ima dobru plaću, čak i ako „ne moraju“ raditi?
Nije da mi žene radimo iz dosade jer se svakodnevno susrećemo s borbom za jednake plaće, za jednake uvjete napredovanja i s ostalim nejednakostima. Uza sve to nam sigurno ne treba još i pitanje: „Zar baš moraš raditi?“. Radimo za sebe, za svoju budućnost, za vlastito zadovoljstvo i samostalnost, da našoj djeci budućnost bude osigurana i na kraju, kako bi djeci pružile primjer i možda utjecale na društvo i omogućile da se jednog dana naše kćeri ne moraju susretati s takvim (glupim) pitanjima.
Foto: 123rf
