Kad mrak padne nad Bučom, izlaze ‘vještice’ jer tada se ruski dronovi počnu okupljati. Vještice iz Buče, kako same sebe nazivaju, su dobrovoljna postrojba protuzračne obrane koju čine gotovo isključivo žene, a sada pomažu u zaštiti ukrajinskog neba jer sve više muškaraca odlazi na bojišnicu.
Noćne smjene omogućuju ženama da kombiniraju obranu Ukrajine s dnevnim zanimanjima učiteljica, liječnica, pa čak i pedikerki. Mnoge kažu da je to način prevladavanja nemoći koju su osjećale kada su ruske snage na početku invazije okupirale Buču, piše BBC.
Stravične priče tih tjedana – ubojstva, mučenja i otmice – počele su se pojavljivati tek nakon što su ukrajinske snage oslobodile to područje krajem ožujka 2022.
“Imam 51 godinu, teška sam 100 kg, ne mogu trčati. Mislila sam da će me poslati kući, ali primili su me!” prisjeća se Valentina, veterinarka koja se prošlog ljeta prijavila u jedinicu lovkinja na bespilotne letjelice i sada nosi ratni nadimak Valkyrie.
“Mi žene to možemo”
Na prijavu u ukrajinsku vojsku motivirale su je prijateljice koje su raspoređene na front, među kojima je bilo i poginulih: “Mogu obaviti ovaj zadatak. Oprema je teška, ali mi žene to možemo.”
Valentina je to pokazala nekoliko sati kasnije kada se u cijeloj regiji aktivirala zračna uzbuna. Njezina je jedinica istrčala iz svoje baze u šumi te kamionetom kroz mrak jurila prema sredini polja. Četveročlana ekipa je iskočila i počela postavljati svoje oružje, piše Index.
Mitraljezi su iz nekih davnih vremena: dva Maxima proizvedena 1939. godine, kutije za streljivo s crvenim zvijezdama iz sovjetskih dana. Serhij je jedini muškarac u jedinici; mora ručno ulijevati flaširanu vodu kao rashladno sredstvo. Najbolja dostupna oprema šalje se na bojišnicu. Ali zastarjelo oružje se besprijekorno održava i Vještice kažu da su od ljeta oborile tri drona.
“Moja je uloga slušati ih. Treba imati dobre živce. Moram ostati usredotočena, osluškivati i najmanji zvuk”, objašnjava Valentina.
Pročitajte više: Anna Korzun iz Ukrajine pobjegla u Hrvatsku gdje gradi skincare brend
“Strašno je, ali i porod je bio strašan pa sam rodila tri puta”
Njezina prijateljica Inna također je u ranim 50-im godinama i upravo je na jednom od svojih prvih zadataka: “Da, ovo je strašno. Ali isto je bilo i s porodom, a ipak sam to učinila tri puta.”
Ova profesorica matematike povremeno se mora žuriti iz šume kako bi stigla na nastavu: “Odjeću držim u autu. I cipele s visokom petom. Kad nastava završi, vraćam se u auto, presvučem se na brzinu i krećem u akciju. Muškarci su otišli, ali mi smo tu. Što Ukrajinke ne mogu? Mi možemo sve.”
Negdje na horizontu vidi se svjetlost druge grupe, koja pretražuje nebo u potrazi za opasnošću iznad vlastite patrolne zone.
Rusija šalje dronove svake noći
Nema javnih podataka o ukupnom broju dobrovoljačkih jedinica, niti o tome koliko je žena uključeno. Ali budući da Rusija gotovo svake noći šalje dronove pune eksploziva, one pomažu u stvaranju dodatnog štita oko većih naseljenih mjesta i gradova.
S položaja u polju, Julija na svom tabletu prati dva drona. Lete iznad susjedne regije, tako da nema neposredne opasnosti za Buču, ali mitraljezi će ostati na mjestu dok ne završi uzbuna.
Zapovjednik ove jedinice je korpulentni pukovnik Andrij Verlati, koji se upravo vratio iz Pokrovska, gdje se vode žestoke borbe. Pod njegovim je zapovjedništvom bilo oko 200 ljudi u mobilnim jedinicama protuzračne obrane u regiji Buča, koji patroliraju tijekom noćnog policijskog sata, mnogi od njih nesposobni za punu vojnu službu.
Pročitajte više: Ukrajinke na Kosovu uče kako razminirati i detonirati bombe
Muškarci su na frontu
Zatim je Ukrajina revidirala svoj zakon o mobilizaciji, hitno joj je trebalo više vojnika i mnogi iz pukovnikove postrojbe iznenada su postali podobni za služenje na bojišnici.
“Oko 90% mojih ljudi je završilo u vojsci, a još 10% se sakrilo, razbježali se kao štakori. Jedva da je itko ostao, samo ljudi bez nogu ili pola lubanje“, otvoreno kaže Verlati.
Imao je izbor: popuniti postrojbu muškarcima ispod dobi za mobilizaciju ili regrutirati žene. “Prvo smo u šali odlučili okrenuti se ženama. Nije bilo puno povjerenja u njih unutar oružanih snaga. Ali to se promijenilo”, kaže Verlati.
Vještice provode vikende na vojnoj obuci. Na dan posjeta BBC-jevih reportera uvježbavale su napad na zgradu. Neke uspijevaju izgledati uvjerljivije od drugih, ali predanost i fokus žena su očigledni jer su njihovi razlozi za to duboki i osobni.
“Sjećam se mrtvih tijela”
“Sjećam se okupacije. Sjećam se užasa. Sjećam se vriska vlastitog djeteta. Sjećam se mrtvih tijela dok smo bježali”, govori Valentina kroz lagane uzdahe.
Njezina je obitelj pobjegla iz Buče prolazeći pokraj spaljenih tenkova, mrtvih vojnika i civila. Na jednoj ruskoj kontrolnoj točki vojnik je tražio da spuste prozor na autu, a zatim je uperio pištolj u glavu njezina sina.
Ispunjena je tihim bijesom. To je i razlog zašto Valentina odbija prestati vjerovati u pobjedu Ukrajine unatoč mračnom raspoloženju nad većim dijelom njezine zemlje nakon gotovo 1000 dana rata.
“Život se promijenio, svi naši planovi su srušeni. Ali ja sam ovdje da pomognem ubrzati kraj ovog rata. Kao što naše cure ovdje kažu, neće završiti bez nas”.
Hodajući po razbijenom staklu i ruševinama u vojnim čizmama, s puškom u ruci, 52-godišnja Anja još je jedna vještica volonterka.
“Pod okupacijom sam osjetila potpunu besmislenost svog postojanja. Nisam mogla pomoći drugima, niti sam se mogla obraniti. Htjela sam naučiti koristiti oružje kako bih mogla biti od neke koristi”.
Pročitajte više: Da bi ih dodatno ponizili, Rusi zarobljenim ukrajinskim vojnikinjama briju glave
“Nikad neću oprostiti Rusima”
Kasnije te večeri u njihovoj bazi u šumi jedna žena se još više otvara i dijeli jezivu priču. Kada je Buča zauzeta, ruske su snage išle od kuće do kuće. Silovali su i ubijali. Onda se jednog dana pronio glas da okupatori dolaze pobiti djecu.
“Tog dana sam odlučila da nikad neću oprostiti Rusima”, povjerava se ova žena.
BBC izostavlja detalje njene priče i pozadinu njene ekstremne odluke, no vojnici ipak nikada nisu došli i ona nije morala djelovati u skladu s odlukom. Ali ovu ženu od tada progoni taj trenutak i osjećaj krivnje. Prvi put je osjetila olakšanje kada je počela učiti kako braniti sebe, svoju obitelj i svoju zemlju.
“Dolazak ovamo mi je stvarno pomogao. Zato što više nikada neću sjediti kao žrtva i biti uplašena“.
