Piše kod, vodi tim, slika na platnu i pliva po morima Europe – tako otprilike ugrubo možemo oslikati život Ane Petrić Glibote, developerice iz IT kompanije Valcon. Ana je u kasnim tridesetima, do sada je promijenila četiri firme, a radi dinamike IT struke njezina je glavna lekcija: „nije dobro dugo biti na jednom mjestu“.
Ova programerka i voditeljica tima studirala je prije gotovo 20 godina. Započela je svoj put na PMF-u u Splitu, smjer matematika i informatika. To joj je, kaže, bio logičan put jer joj je matematika bila prva ljubav.
Od ‘ajmo probati’ do posla iz snova
„Nisam odustala od nje ni dan danas, ali nije to baš toliko praktično i nema toliko prostora“.
Iako se iskušala u predavanjima, nije se vidjela kao profesorica. To nije posao, to je poziv, kaže, a ona se nije u tomu našla. A već svega 15 dana nakon diplome ukazala joj se prilika da se zaposli u maloj podružnici jedne zagrebačke informatičke tvrtke u Splitu.
„Bilo je – ‘ajmo probati i vidjeti što će biti s tim’. I kako onda, tako i sada – nisam požalila sekunde. Tada nisam ni razumjela koliko su mi se kockice dobro posložile“, kaže s osmjehom.
Voli reći da je na svom karijernom putu imala sreće, i zahvalna je na tome. Ipak, nije sve bilo idealno.
„Možda sam neke stvari mogla napraviti bolje“, kaže. No zadovoljna je – „da mogu birati, opet bih isto odabrala“.
Pročitajte više: Martina Dodlek: Čim se skrene pogled, tehnologije se promijene
IT je dinamičan, ne treba se ‘začahuriti’
IT je dinamičan sektor. Tehnologija se brzo razvija, sve se automatizira. Treba biti u tijeku, pratiti trendove, učiti.
„To je ono što ovaj posao čini zanimljivim“, tvrdi Ana. Dodaje da je baš to „točno ono što želi i treba jedan kreativan, dinamičan, voljela bih reći i mladi mozak – ali to lagano odlazi“.
Upravo zbog dinamične branše ona smatra da se ne treba začahuriti na jednom mjestu već istraživati, učiti i napredovati. Tražiti svoju nišu. Ana smatra da iskustvo rada u jednoj tvrtki nije dovoljno. Ono ne daje širu sliku, jedna tvrtka ne daje točan pogled u ono što IT struka je jer svaka tvrtka ima svoje specifičnosti, način rada, odnose unutar tvrtke. Jedno mjesto, objašnjava ona, ne daje točnu percepciju pozicije, kompetencija…
„Struka je dovoljno široka i treba se upoznati s različitim konceptima, tehnologijama, mogućnostima. U ovoj branši većina može pronaći svoju nišu“.
Stoga joj je, smatra, možda jedina greška na karijernom putu to što je u prvoj kompaniji ostala predugo, čak 7 godina. Ne zato što joj je bilo loše, dapače, već radi boljeg upoznavanja industrije. Ne znači to, ističe, da podržava promjene posla svaka dva – tri mjeseca, čim se prva nesavršena situacija dogodi na poslu, jer nije to alarm za promjenu, „ali isto tako je dobro znati da mogućnosti postoje i u skladu s tim svi imamo priliku pratiti put koji smo za sebe zacrtali“.
Anu je put naposlijetku donio u Valcon. Voli dinamiku, a to joj Valcon pruža. Kao agencija, ovisno od angažmana do angažmana, mijenja se tim i kolege s kojima rade pa je uvijek zanimljivo. Najviše voli raditi iz ureda, iako imaju omogućen hibridan način rada. Voli ‘staromodno’ doći u ured, biti u društvu kolega, popiti s njima kavu i „proćakulati“. Zato joj je posebno teško pala pandemija.
Pročitajte više: Ksenija Škacan operu zamijenila za IT kad u sektoru gotovo nije bilo žena
U pandemiji volonterski radila na aplikaciji za Stožer civilne zaštite
„Prije Valcona radila sam u agenciji iz Zagreba u čijem smo splitskom uredu bile samo nas dvije. Kolegica je bila stalno na terenu, dakle – bila sam sama. Toga sam se baš bila zasitila i to mi je bio glavni razlog promjene posla i onda je došao Covid i ponovno nazad u tu samoću, u kuću… nije to moj ‘par postola’, kako mi to kažemo“.
U pandemiji su, prisjeća se, ona i još šest kolega iz Valcona napravili web stranicu za Stožer civilne zaštite. Napravili su to potpuno volonterski, u jednom vikendu, samo sa željom da, na način na koji najbolje znaju – pomognu i olakšaju život zajednici.
„To je bila inicijativa našeg šefa Marka Barića, i naravno, nas nekoliko se rado odazvalo i napravili smo sustav“, opisuje Ana.
Koja struka pruža veću fleksibilnost? Neka to bude poticaj ženama!
Od 2007. kad je krenula raditi, pa do danas, nema godine da nije bila na dodatnoj edukaciji ili konferenciji. Voli ulagati u svoje znanje. U tih 15-ak godina primijetila je kako broj žena na konferencijama i edukacijama postaje sve veći.
„Kad sam počela raditi ovaj posao i kada sam otišla na svoju prvu konferenciju, doživjela sam šok – na 100 ljudi bile su dvije žene!“, opisuje.
Sretna je, kaže, što može reći da to danas više nije tako.
„To zbilja nema smisla, ovo nije fizički posao. Jedino što treba kao preduvjet za bavljenje ovim poslom je tehnički, analitički mozak i pristup problemima, logički način razmišljanja i volja, a ona treba za raditi bilo što u životu, tako da se sve svodi na tehničke predispozicije. Tako da, nije IT rezerviran samo za muškarce“, poručuje.
No stigme postoje, predrasude su na svakom koraku. Dok je studirala govorilo im se ‘profesorski smjer je jako dobar, pogotovo za žene’. Zašto? Ne zna… Pretpostavlja zbog manje satnice kroz tjedan.
„Hajmo gledati ovako – ova struka pruža fleksibilnost kao malo koja druga, pa eto poticaja ženama – zašto ne bi razmišljale u tom smjeru. Ja imam više-manje slobodne ruke za upravljanje svojim vremenom. Nema smisla raditi razlike između muškaraca i žena u ovom poslu“, kaže programerka čije se kompetencije i očekivanja s godinama mijenjaju.
Pročitajte više: Martina Otročak: Ne volim šprance, pa sam pravo zamijenila IT-jem
Od introverta do voditeljice tima
„Zabavno mi je što i sama ne znam što ću točno raditi za godinu dana“, kaže Ana koja je prije no što se počela baviti IT-jem bila „teški introvert“.
„Sa svime što dolazi s ovim poslom – iskustvo, senioritet, mijenjanje pozicija unutar timova – danas sam daleko od introverta“, kaže. Njezine trenutne uloge uključuju manje programiranja, najviše vodi timove pa ni nema priliku biti introvert.
„To je iza mene“.
Ipak, ne planira se ‘oprostiti’ od programiranja. Uostalom, kako će voditi tim ako nije u korak s novostima i tehnologijama, kaže.
„Imam 15 godina iza sebe u ovom poslu, jako puno vremena je tu provedeno u samoći, razmišljajući, kodirajući, osmišljavajući algoritme – neću to baciti tek tako, i dalje to volim raditi“.
Pročitajte više: Ana Malinar: „IT privlači matematičare jer odmah vide rezultat svoga rada”
Hobi joj je slikanje, a more joj je potrebno kao i zrak
No ne nosi posao kući, ostavlja ga tamo gdje mu je i mjesto – iza zaključanih vrata ureda. Samouka je slikarica pa, kad ju uhvati inspiracija, voli provoditi svoje vrijeme s kistom u rukama. Imala je prilike i prodati nekoliko svojih slika, ali rekla je ‘ne’ – želi da joj to ostane samo i jedino hobi. Voli glazbu, voli koncerte i voli putovanja pa ona i suprug stalno smišljaju nove ideje za izlete. Ove godine posjetili su Andaluziju, lani Grčku i Maltu, u planu je i Portugal. Jedno je zajedničko, primjećujemo – ne odvaja se od mora.
„Život bez mora meni je kao da sam u kući bez prozora“, ističe.
Putovanja ju ‘pune’, voli nova iskustva, nova poznanstva. S nekim ljudima koje je upoznala na putovanjima i danas je u kontaktu, a s godinama ju sve više vuče priroda, a sve manje beton, zgrade i veliki gradovi. A kako na poslu, tako i na putovanjima voli da je dinamično i zabavno.
„I dalje mi dolaze kazne za vožnju preko ograničenja. Tako da Andaluziju neću tako skoro zaboraviti“, smije se.
Foto: privatna arhiva
