Ustanova za zdravstvenu njegu Kancijan osnovana je u rujnu 1997. godine. Osnivačica i ravnateljica ustanove je Đurđa Kancijan, a danas ju vodi njena kćer Dubravka. Ustanova ima 18 zaposlenika u koje se ubrajaju stručnjaci za zdravstvenu njegu i fizikalnu terapiju u kući, medicinske sestre, medicinski tehničari i fizioterapeuti. Neki od njih ispričali su svoja iskustva rada u ovom zahtjevnom području te koji su najveći izazovi i nagrade.
Borba i neodustajanje
“Posao fizioterapeuta u djelatnosti fizikalne terapije u kući je samostalan, odgovoran i izrazito težak. Samo dovoljno educirane osobe s izraženom empatijom mogu biti član tima koji sudjeluje u rehabilitaciji. Potrebno je puno improvizacije, mašte i snalaženja u kućnim uvjetima. Sljedećim primjerom htjela bih ukratko predočiti jedno od mojih mnogobrojnih iskustva.
Na samom početku mog rada u ovoj Ustanovi, a to je bilo prije više od 20 godina kada sam bila jedini fizioterapeut, krenula sam u provođenje fizikalne terapije kod dječaka koji je tada imao 7-8 godina. Bio je veselo, zaigrano i aktivno dijete sa „stečenom greškom“ koju je trebalo operirati prije polaska u školu.
Nažalost, došlo je do komplikacija tijekom operacije. Nakon reanimacije dječak je bio u komi par tjedana i završio s velikim oštećenjem mozga. Ostao je u bolnici s majkom koja je brinula o njemu i tamo su započeli s ranom fizikalnom terapijom.
Došli su kući nakon 6 mjeseci, a dijete je bilo nepokretno i oslabljene muskulature. Bilo je u ležećem položaju, nije se okretalo, sjedilo i pružalo ikakav verbalni kontakt. Radili smo mjesecima do prvog aktivnog pokreta i godinama do sjedećeg položaja. Prošle su godine, a mi smo bili i dalje u četveronožnom položaju, okretali se i hodali na koljenima. Pitala sam se je to maksimum? Idemo dalje!
Ponovno su prošle godine, a mi smo stali na noge i sada se prisjećam da smo „dotaknuli zvijezde“! Radili smo vježbe za ravnotežu i kondiciju i napravili prvi korak, pa dva, pa bezbroj. Pitanje je bilo – možemo li savladati stepenice? Naravno! I to uz pridržavanje. Dječak je počeo izgovarati riječi, dovoljno da izrazi osnovne potrebe.
Taj isti „dječak“ ove će godine imati 30 godina. Ovisan je o svojoj obitelji, ali samostalno hoda, diže se i liježe u krevet, jede i ide na toalet. Sada održavamo postignuto stanje. Dolazim rjeđe jer se ekipa fizioterapeuta povećala, sada nas ima sedam.
Ni jedan moj dolazak ne prođe bez zagrljaja. Ne mogu reći da se veseli što me vidi jer i dalje ne vidi, ali ja više nisam samo član tima, nego sam dio te obitelji!” Vera Š., fizioterapeut
Zajednička bol
„Posao medicinske sestre je zahtjevan u mnogim aspektima. Medicinska sestra svakodnevno prolazi kroz puno loših i teških situacija, rame uz rame uz svoje bolesnike. Ali uvijek postoje lijepi i pozitivni primjeri i zajednički uspjesi koji nam daju motivaciju, snage i volje za dalje. Ovo je jedan od takvih primjera u našoj praksi.
Z.L. je imao 48 godina kada je tokom noći doživio teški moždani udar. Bilo je to prije 3 godine. Nakon hospitalizacije je otpušten kući gdje živi s majkom i bratom. Tada počinje naša uloga u rehabilitaciji i zdravstvenoj njezi.
Bolesnik je otežano govorio, lijeva strana mu je bila oduzeta i nije mogao sam promijeniti položaj u krevetu. Možete samo zamisliti u kakvom je psihičkom stanju bio čovjek koji je iz svoje pune snage preko noći postao nepokretan, osuđen na krevet i pomoć pri svim aktivnostima.
S cijelom obitelji smo prolazili kroz sve malim koracima, ali s vrlo lijepim uspjehom. U početku smo bili u mogućnosti obavljati zdravstvenu njegu samo u krevetu. Mjesecima smo svi bili uporni – naš bolesnik, fizioterapeuti, sestre, majka, brat. S vremenom su nakon vježbi i fizikalne terapije počeli prvi teški i nesigurni koraci, a pojavio se i prvi osmjeh našeg bolesnika.
Do danas je taj isti bolesnik, uz našu pomoć i rad te svoju snažnu volju postigao sposobnost kretanja uz pomoć pomagala po kući, dvorištu, pa čak i stepenicama!
Ponovno je postao čovjek s osmijehom na licu, uvijek spreman na šalu i prijateljski raspoložen prema svima.
Postigli smo puno, ali još uvijek naporno radimo i nadamo se još većem uspjehu jer svaki uspjeh našeg bolesnika je i naš, a svaki osmijeh nama je najveća nagrada.“ Marina L., medicinska sestra
Hrabro u nove pobjede
„Ovo je nadasve težak, ali u velikoj mjeri ispunjen posao. Provoditi kvalitetnu rehabilitaciju u kući moguće je samo uz veliku odgovornost i prilagodljivost korisnicima i ponuđenim uvjetima. U mojem dugogodišnjem radu na terenu bilo je divnih, ali i teških bolesnika, osobito djece s većim ili manjim zdravstvenim tegobama.
Jedan takav mali dječak me prije nekoliko godina dočekao pogledom punim straha i radoznalosti. Rođen je s cerebralnom paralizom te je imao poteškoće s motorikom, bio vrlo slabe muskulature i nije sjedio samostalno.
Polako i uporno, redovitim vježbama i uz veliku pomoć i podršku dječakove majke, uspijeli smo savladati sjedenje, puzanje, dizanje u klečeći položaj te stajanje uz ljestve. Uz napredak je stigla i epilepsija. Napadi i jaki lijekovi vratili su nas na početak.
Krenuli smo još upornije, uz suze i smijeh, kako koji dan. Zajedno prolazimo kroz uspone i padove. Danas je taj dječak školarac, a vježbe s “tetom” odradi ponekad uz smijeh, a nekad uz protest.
Sada sjedi sigurnije i diže se u četveronožni položaj, teško i polako, ali uz zadovoljan osmijeh. I tako “guramo” dalje u nove pobjede.“ Branka M., fizioterapeut
Foto: Facebook, Unsplash
