Europski parlament prošli je tjedan raspravljao o malom udjelu žena u politici. Uz već tradicionalno suhoparno nabrajanje statistika (u nacionalnim parlamentima država članica samo je 1/3 žena, žene su na čelu samo 21% stranaka i uglavnom sve ostalo što već godinama recikliramo i opet se iznova tome čudimo), kao jedan od glavnih razloga zašto se više žena ne kandidira na izborima naveli su govor mržnje na internetu. Je li to zapravo razlog zašto je mali udio žena u politici?
Pročitajte više: Zanemaruje li Možemo! poduzetnike? Njihova zastupnica, poduzetnica Marijana Sumpor, uvjerila nas je u suprotno!
Zašto je udio žena u politici mali?
Osobno sam se aktivno politikom bavila 7 godina, od 2007. do 2016. Počela sam u svom lokalnom ogranku, završila u nekim briselskim odborima. Na tom putu naučila sam neke važne lekcije, nagledala i naslušala se svega. Radila s divnim ljudima (muškarcima i ženama), ali i s najgorim primjercima ljudske vrste. Danas se politikom bavim rekreativno, imam luksuz komentiranja iz pozicije osobe koja o politici ne ovisi, ali jako dobro poznaje odnose i stavove unutar tog svijeta. I tvrdim da je na listi razloga zbog kojih se žene manje uključuju u politiku i kandidiraju na izborima govor mržnje na internetu negdje pri dnu. Skriveni iza tipkovnica i ekrana, ljudi puno lakše bljuju otrov prema drugima. Govora mržnje nisu pošteđene ni estradne zvijezde, glumice, pjevačice. Ali to ih ne sprječava u tome da nastave sa svojim poslom.
Navoditi govor mržnje na Internetu kao jedan od glavnih razloga zašto su žene manje zastupljene implicira to da su, valjda, sirote žene emotivnije, mi to sve teško primamo srcu i skroz smo krhke i nemoćne obraniti se od online nasilnika. Amerikanci bi rekli „I call bullshit“. Manjak žena u politici potječe iz činjenice da živimo u društvu (pod „društvo“ mislim na cijelo ovo globalno selo, ne samo na Hrvatsku) koje još uvijek, bilo glasno, bilo potiho, smatra da „ženama nije mjesto u politici“.
Pročitajte više: One su veliko iznenađenje izbora: Tko su nove gradonačelnice na čelu četiri hrvatska grada?
Što sam doživjela tijekom svog političkog izleta?
Tijekom svog političkog izleta susrela sam razne žene koje su se u politiku uključile iz raznih razloga: neke su samo željele da njihova općina dobije vrtić, neke su željele mijenjati svijet, neke su ušle iz čiste financijske koristi koje nosi neka pozicija, a neke su učlanili njihovi muževi/očevi/susjedi da popune kvotu. Sto ljudi, sto ćudi. Moj prvi šok uslijedio je kada sam se kandidirala za mjesto predsjednice gradske organizacije mladih. Štreberica ja je pripremila plan, program, prezentaciju, govor… Iskreno, mogla sam komotno doći u pidžami i čitati ekipi na skupštini članke iz novina. Naime, „oni“ (muškarci koji su zaključili da je za njih bolje da pobijedim ja umjesto protukandidata) dovezli su autobus ljudi koji su zaokružili broj ispred mojega imena. I ti isti muškarci jako dugo mi nisu dopuštali da zaboravim da uspjeh „dugujem njima“. U tom trenutku sam bila i prebalava i prenaivna pa sam im i povjerovala.
Žene ponekad same sebe doživljavaju kao besplatnu catering službu
Na moju (ne)sreću ja ne znam i ne mogu dugo šutjeti i glumiti drvo. Pa sam počela govoriti. I onda sam shvatila i drugu ružnu istinu: u političkim strankama postoje dvije vrste žena: one koje govore o struci, politikama, promjenama i one koje na sjednicama raspravljaju o tome tko će ispeći koje kolače i donijeti stolnjake za sljedeću skupštinu lokalne organizacije (kunem vam se životom, imam barem pet svjedoka da se takva rasprava dogodila). To je drugi problem: žene ponekad same sebe doživljavaju kao besplatnu catering službu čiji je jedini posao nahraniti i napojiti muškarce koji odlučuju. Sve ih je manje, ali ih još uvijek ima.
Vratimo se na one prve: žene koje govore i jasno i prilično glasno izražavaju svoj stav. E, one vam unutar redova vlastite stranke, dobiju razne epitete (unaprijed se ispričavam na vulgarnostima, inače nisam ovako prosta k’o šlapa, samo prenosim ono što sam čula). I takve se žene nerijetko opisuju kao ku*ve, nedo*ebane, fali im kur*a, alapače, lezbače, feministice, do svega su došle preko kreveta i ostale fine stvari. U nekom trenutku čak prestanu govoriti vam to iza leđa pa dobijete jedno „tebe treba pošteno po*ebat pa ti neće biti do pametovanja“ (za ovo nemam svjedoka, ali opet nema ni taj fini gospodin jer ni ja njemu nisam ostala dužna).
Kada vas sabotiraju unutar vlastitih redova, teško je i mučno. To je treća prepreka. Ali, posebno je neugodna četvrta: kada vas sabotiraju i „časte“ druge žene. Poznajem jednu koja je, gotovo plačući, došla tražiti podršku ženske organizacije svoje stranke. I dobila ju je. Deklarativnu i vrlo praktičnu. Jedva je nogom kročila izvan te prostorije, a žene koje su u njoj ostale su postale „stare babetine“ i „nesposobne“. Kad jednom preskočiš sve te prepreke, to što nepoznat netko o tebi piše na Facebooku čini se kao mačji kašalj.
Pročitajte više: Nema više komentiranja izgleda političarki?
Imam osjećaj da krećemo malim koracima naprijed
Iza nas su lokalni izbori. Iako nisam pozorno pratila, nekako mi se čini da su na pozicije odlučivanja ipak došle žene, i to u većem broju nego prije. I da ih je dosta iz nestranačkog bazena. One koje neki posprdno zovu aktivisticama. Žene koje nisu opterećene ideologijom i stranačkom stegom, ali jesu konkretnim situacijama i životima svoje djece (ili generalno budućim generacijama, ako su odlučile da nemaju vlastite djece). I one su sigurno u kampanji doživjele svašta nešto nelijepo, online i offline. Pa su opet njihovi sugrađani prepoznali njih kao one koje su kompetentnije da vode svoju općinu/grad. I to je ono što posebno boli sve one koji misle i govore da ženama nije mjesto u politici. Jer oni su sebi politiku definirali kao mjesto gdje samo odabrani imaju pristup. Valjda su sebi zamislili da će se politikom baviti samo oni muškarci i žene koji će biti odgajani unutar političkih stranaka i koji će, kao ribe iz uzgoja, svi govoriti isto, misliti isto i činiti isto.
Zašto članica eko-udruge ne može biti načelnica? Veterinarka gradonačelnica? Poduzetnica predsjednica? I ne, niti jedna od njih to ne čini zato što joj „fali ona stvar“. Imam osjećaj da krećemo malim koracima naprijed. Nažalost, nema zakona ni uredbe koja će povećati broj kvalitetnih žena na odlučujućim pozicijama. To će se dogoditi tek kad i sinove i kćeri odgojimo tako da kad muškarac ili žena izraze svoj stav, oni oboje zaista izražavaju svoj stav.
Pročitajte više: Što kad ostanete bez stolice?
On nije „odlučan i asertivan“. Ona nije „histerična i lajava“. Oboje imaju nešto reći pa saslušajmo ih. A usput bi bilo zgodno da svi skupa naučimo i da prije nego što otipkamo komentar na društvenim mrežama razmislimo bismo li to isto rekli toj osobi i da upravo sad stoji ispred nas glavom i bradom. Uštedjet ćemo europarlamentarcima par sati rasprave, izbjeći kreiranje još tri direktive i dva zakona kojima će nam objasniti da nije lijepo prijetiti drugim ljudima, a i svijet bi mogao postati malo bolje mjesto.
Autor: Ivana Pukšec
Foto: Privatna arhiva, Canva
