Za početak se iskreno nadam da vas je ovaj naslov zgrozio.
I treba, jer to mu je i namjera.
Jedan od najčudesnijih događaja u životu – isčekivanje i rođenje djeteta nam može prouzročiti čitav niz neugodnih događaja
No što ako vam kažem da je to nešto što se svakodnevno događa oko nas i to javno, nama pred nosom, bez prikrivanja, bez grižnje savjesti ili kaznenih posljedica? Što ako vam kažem da i mi žene najčešće prelazimo preko toga s nekom vrstom rezignacije, osjećajem nemoći ili čak krivnje koja nas izjeda do te mjere da na kraju i same pomirljivo prihvatimo presudu koja kaže da obitelj i karijera ne idu zajedno?
Pitate se sigurno tko to i kako trguje našim maternicama i kako se obavlja ta trgovina kad za nju nitko ne zna, a navodno se odvija pred našim očima.
Trguju mnogi, no najčešće poslodavci, država i političari koji su najveći dioničari ove crne rabote te cijenu naših maternica svakodnevno na više načina ističu na crnoj burzi, a u tome im zdušno pomažu svi oni koji okreću glavu na drugu stranu i prave se da je sve u redu. Jer poznata je ona da „zlo cvjeta kada dobri ljudi ne čine ništa“.
I zato jedan od najčudesnijih događaja u našim životima – iščekivanje i rađanje djeteta – vrlo brzo postane „situacija“ koja nam može prouzročiti čitav niz neugodnih događaja i postaviti tisuću prepreka u našem privatnom i poslovnom životu te učiniti da vrlo brzo zaboravimo onaj osjećaj posebne sreće i uzbuđenja koji nam je šiknuo u obraze kad smo nakon minutu ili dvije ugledale onu „drugu“ crtu, ne onu kontrolnu.
Trudnoća – da li, kada, koliko puta….?
Naime, vrlo brzo shvatimo da naš životni standard i životni standard našeg još nerođenog djeteta u narednom razdoblju ovisi o dobrohotnosti i milosti našeg poslodavca, stranci koja je trenutno na vlasti ili pak gradskim dužnosnicima koji pokazuju više ili manje zanimanje za stanje nataliteta u svom mandatu. Odjednom nam postane vrlo jasno da našu jednakost u svakom pogledu određuje ono što se trenutno događa u našoj maternici, pa tako, neovisno o tome da li se radi o jednakosti u plaćama, mogućnostima napredovanja, mogućnostima obrazovanja ili o bilo kojoj drugoj sličnoj temi, završimo na vrlo zamršenom upitniku u kojem nema točnog odgovora niti na jedno pitanje:
Kad trebamo zatrudnjeti, a da se uklopimo?
Smijemo li uopće biti trudne ako se želimo uklopiti?
Koliko više trebamo raditi kad smo trudne da se uklopimo?
Jesmo li možda mogle planirati koju trudnoću manje da se uklopimo?
Trebamo li, naprotiv, koju trudnoću više da se uklopimo?
Koliko dugo nakon poroda smijemo ostati kod kuće da se uklopimo?
Smijemo li uopće u trudnoći pokazati da nam je teško ako se želimo uklopiti?
Ako nismo trudne jesmo li normalne i možemo li se onda uopće uklopiti?
Kad se pak govori o uspjehu neke žene koja se svojim radom i teškom mukom zasluženo uspela do neke od najviših pozicija, opet se sve svodi na njenu maternicu te je stalno pod budnim okom javnosti koja nad njom provodi brutalan i javni ginekološki pregled – je li već rodila, je li možda trudna, hoće li opet roditi, zašto još nije rodila (ambiciozna bešćutna karijeristica), koliko puta je rodila?
Porodiljni dopust – predug, prekratak…
Pod povećalom smo i kad se nakon porodiljnog dopusta vratimo na posao, te naša okolina odmah postavlja novi set pitanja poput:
Zašto je uopće rodila, ako nije s djetetom? Koliko vremena provodi s djetetom? Zašto se već vratila? Zašto se vratila tek sada? Zar joj dijete nije dovoljno, što će joj drugi izazovi, što će joj karijera? Je li njeno dijete nesretno zbog njene karijere?
Ova tortura pitanjima na koja nema točnih odgovora počinje već na razgovorima za posao na kojima kandidatkinje najčešće imaju poseban tretman, ali ne iz plemenitih pobuda. Iako se danas ženama ipak rjeđe postavljaju direktna pitanja o trudnoći i tvrtke se više baš i ne usude gurnuti vam pod nos izjavu kojom se obvezujete da u narednih godinu dana nećete ostati trudne jer samo tako možete dobiti pripravničko mjesto (nije li to čista robna razmjena? vaša maternica potencijalna kolegice za radno mjesto! tko nudi dvije godine za veću plaću?), poslodavci su uz podršku tzv. „ejčarovaca“ iliti menadžera za ljudske resurse razvili čitav niz prikrivenih tehnika kojima će ustanoviti vaše „stanje“ ili dokučiti imate li i koliko djece, jesu li vam možda često bolesna, tko ih čuva i tko im kuha, mislite li imati još djece, možda planirate udaju? Drugim riječima: „Kako vam diše maternica potencijalna kolegice, što se događa s vašim biološkim satom i možemo li shodno tome uopće trgovati s vama?“. Kao dugogodišnji pripadnik ovih „ejčarovaca“ često se crvenim zbog ovakvih postupaka pojedinih kolegica i kolega, a još se više crvenim kad mi na razgovoru za posao žene nepozvano i bez pitanja s moje strane nude na uvid trenutnu vrijednost svoje maternice jer poučene iskustvima misle da samo tako mogu konkurirati za radno mjesto.
Trudnoća- pitanje po potrebi od državne važnosti
Još uvijek mislite da nije riječ o trgovini?
Ako smo možda uspješno svladale ove pregovore, vrlo brzo shvatimo da je država slijedeća koja će s kalkulatorom ležerno nalegnuti na našu maternicu. Naime, uvijek aktualno pitanje od posebne državne skrbi je kako natjerati naše maternice na povećanu produkciju, a za što manje državnog novca koji pak i mi žene ubacujemo u tu istu blagajnu. Jer, dragi naši sunarodnjaci, ne želimo valjda da nam nacija izumre?! A jedini proizvođači su nam – žene! No ne želimo niti da nas taj sport skupo košta. Budimo racionalni u podjeli sredstava, nema nikakve potrebe za pretjerivanjem – one i tako ne rađaju zbog države, već zbog drugih, humanijih razloga pa možemo njihove maternice dobiti sasvim povoljno. Barem da odgodimo izumiranje za našeg mandata, a za sto godina tko živ, tko mrtav! Pa mi onda za bilo kakvu crkavicu na koju se ne bunimo i čiju nam visinu mijenjaju kad god požele i uzimajući pod normalno značajan pad standarda isporučujemo državi njenu najvredniju imovinu i najveće blago – glavu stanovnika koja trči da barem sustigne, a ako bude sreće, možda i nadmaši mortalitet.
Shvaćate li uopće koja je vrijednost vaše maternice?
I naravno, zadnji lešinari u hranidbenom lancu – političari. Tu trgovina poprima svoje najružnije oblike i gotovo svakodnevno svjedočimo primjerima kako političari skupljaju bodove na našim maternicama privlačeći birače s obzirom na svoj stav o tome tko treba odlučivati o našoj maternici odnosno jesu li za ili protiv pobačaja i što misle o umjetnoj oplodnji. Da, nismo ni svjesne koliko jedna maternica vrijedi jednoj političkoj stranci.
A gdje smo tu mi i naša djeca koju samo želimo rađati u ljubavi i koliko toliko pristojnim životnim uvjetima, ne morajući pri tom odustati od karijere koju neke od nas žele i na koju imamo pravo?
Nas ne zanima ova trgovina, jer odluke o trudnoći donosimo iz drugih razloga i zato smo u startu slabe pregovaračice; za nas pregovora o tome uopće nema. Ako želimo dijete, imat ćemo ga i roditi bez obzira na trenutno stanje burze, šovinističkog šefa, bešćutnu šeficu, visinu porodiljne naknade ili političara na vlasti.
Trudnoća – ženski izbor, žensko pitanje i ženski problem
Društvo u kojem živimo i u kojem rađamo i odgajamo našu djecu je društvo koje ravnopravnost spolova koristi samo prigodno, u marketinške svrhe, no u stvarnosti žena koja želi djecu i pri tom ne želi zapostaviti svoju karijeru najčešće ostaje sama sa svojim „problemom“. Kakve li ružne riječi, zar ne? No ne smijemo zaboraviti da smo i mi žene to društvo i da isto tako i same snosimo dio krivice za to kako se društvo određuje prema majkama ili budućim majkama koje rade.
Naše društvo je većinom glasova prihvatilo da je trudnoća „ženski problem“, „žensko pitanje“, „ženin izbor“. Mi smo te koje smo izabrale trudnoću, mi smo izabrale djecu, mi smo te koje smo htjele obitelj – pa neka se onda nosimo s tim svojim izborom. Zašto bi nam poslodavac ili država ili nekakvi političari uopće trebali omogućiti i podržati nas u tome da imamo ono čarobno „sve“ – da možemo biti majke i istovremeno imati nekakvu karijeru? I tako nam svi brzo okrenu leđa. A mi čupamo latice i brojimo u sebi „djeca, karijera, djeca, karijera, djeca, karijera….“
Jesam li ja jedina kojoj se ovdje nameće pitanje o tome kako se jedna odluka koju zajednički donesu muškarac i žena može odjednom pretvoriti u „ženin izbor“?
Zaista, tko nam je kriv što nismo pametnije pa se sa svojim supružnicima ili partnerima ne dogovorimo „jedno ti, jedno ja“. Ups! Oni to ne mogu! Ma dajte, stvarno? A zapravo isto žele djecu? Najveća ironija u cijeloj priči je da su vrlo često upravo muškarci ti koji žele više djece. Nedavno mi je na sastanku udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima HR Centar, a koje sam član, prišlo dvoje studenata koji su mi pričali o anketi koja je provedena na njihovom fakultetu, a ista je ispitivala koliko djece bi željeli imati u budućnosti. Bili su iznenađeni kad se ispostavilo da su studentice većinom stale na 1-2 djeteta, dok su njihovi muški kolege nerijetko išli i do 3-4. No mislim da vam za to ne treba znanstveno istraživanje. Stvari su se u zadnjih pedesetak godina drastično promijenile i za muškarce i ako se samo malo raspitate među svojim prijateljima i poznanicima, uvjerena sam da ćete često dobiti slične rezultate. Ja barem jesam.
Istina je: iako nam se zapravo stalno spočitava da imamo izbor i da mi biramo i da smo si mi to same „krive“, činjenica je da smo mi te koje jednu zajedničku odluku, dakle odluku koju donesu i muškarac i žena, moramo realizirati kroz našu maternicu jer je muškarci nemaju i da to više nije stvar izbora te da to vrlo često ima negativan utjecaj na našu karijeru i visinu plaće. Jer mnoge žene bi, da mogu, uistinu birale i prepustile rađanje muškarcima, a mnogi bi možda i prihvatili. Ali tu izbor prestaje. Barem za sada, jer se Arnold ne računa.
A mi to sve šutke podnosimo i donosimo djecu na ovaj svijet na način koji je sve samo ne zabavan i cijelo to vrijeme, pa i prije i poslije i kad više ne mislimo imati djece se stalno nekome ispričavamo zbog toga, osjećamo se krive i mislimo da su neke mrvice koje nam poslodavac i država u takvim situacijama udijele nekakve privilegije, a ne naše dobro pravo. I da smo sretnice ako nas na poslu još netko ozbiljno shvaća i uzima u obzir za unapređenja i povišice.
Nije nam uopće važno što imamo u ruci glavnog asa za ucjenu i prljave pregovore s poslodavcem, državom i političarima – jer nema ni kupaca, ni naroda, ni glasova bez naših maternica.
Ne. Mi našu djecu i dalje rađamo iz ljubavi usprkos šeficama koje su izgubile svaki osjećaj solidarnosti i šefovima koji su zaboravili da su se i oni nekada ljuljali u nečijoj maternici koja ih je štitila i donijela na ovaj svijet u kojem sad šefuju.
I za kraj se moram prisjetiti svoje prve šefice i načina na koji je primila vijest o mojoj prvoj trudnoći. Bila sam jako mlada i preplašena, radila sam tek par mjeseci i bila je to mala tvrtka (često čujem da si male tvrtke ne mogu priuštiti trudne žene). Očekivala sam kiselo lice, prezir, prijekor i optužbe. Dočekao me osmijeh, suosjećanje, podrška i tople riječi. Ako joj i nije bilo svejedno i ako je nešto i pomislila, nije mi to dala naslutiti. I zamislite – tvrtka nije propala.
Gordana Frgačić završila je studij njemačkog jezika i književnosti i poljskog jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu, no iako kratko vrijeme radi u struci, karijeru ubrzo nastavlja u korporativnom svijetu, u području upravljanja ljudskim resursima. Time se bavi posljednjih 12 godina, te je i angažirana članica HR Centra, udruge djelatnika u upravljanju ljudskim resursima. Uvijek uključena i u druge procese i područja upravljanja tvrtkom, te radeći stalno u međunarodnom okruženju, imala je prilike steći uvid u razne aspekte poslovanja. Svoju poziciju koristi za promoviranje jednakosti spolova, a iskustva koja je sama stekla tijekom svoje karijere, opisala je u knjizi „Zašto smo manje plaćene“ koja je izašla u nakladi V.B.Z.-a.
