Tjelesna dismorfija mentalna je bolest u kojem osoba brine o svojem fizičkom izgledu, ističući u vlastitoj glavi nedostatke na tijelu koji su općenito drugima nezamjetni ili nebitni. Ovaj problem je u porastu, a pogađa najviše tinejdžere i mlade ljude. Nije rodno diskriminirajući, pa tako i muškarci i žene mogu patiti od tjelesne dismorfije.
Tjelesna dismorfija kao bolest modernog doba
Nezadovoljstvo vlastitim izgledom svatko je od nas osjetio barem jednom u životu. Kad ono postane kronično, riječ je o problemu koji može dovesti i do raznih postupaka kako bi se to nezadovoljstvo uklonilo. Kao osoba koja se s ovim problemom nosi godinama, opisala bih ga kao iskrivljenu sliku sebe u odrazu ogledala. U umu su prenaglašene neke ‘nepravilnosti’ ili nesavršenosti koje svako ljudsko tijelo ima, jer nitko nije savršen. Tako je meni nos ogroman, bokovi preširoki, prsti uvinuti, trbuh ispupčen…
Gledam se u ogledalo i mrzim ono što vidim, gadim se samoj sebi i razmišljam zašto sam takva, zašto su moja bedra i koljena prepuna strija, zašto ovo, zašto ono… Pa se stanem iz profila, pa se udaljim, sve kako bih u glavi vidjela verziju sebe kojom sam zadovoljna. Tako je i fotografijama, nikad nisam zadovoljna kako sam ‘ispala’.
Društvene su mreže laž!
Sati su to premišljanja, presvlačenja, strateškog pozicioniranja kose da se ne vidi kako mi je jedno oko manje, plakanje jer u cijelom ormaru ne postoji nijedna odjevna kombinacija kojom bi bila zadovoljna. Problem nastaje kad se zbog takvih misli osoba zatvara u vlastita četiri zida i odbija izlaziti među ljude, družiti se s prijateljima i bliskima. Dijete, razno-razne kremice za lice i tijelo, lasersko uklanjanje dlačica i razmatranje estetske operacije samo su neke od stvari koje sam radila kako bi se riješila tog osjećaja neadekvatnosti.
Tko ili što nameće ideal koji bi netko trebao zadovoljiti da bude prihvaćen i zadovoljan sobom? Mediji. Još više, posljednjih godina, to rade društvene mreže uz koje dolazi niz aplikacija i filtera kojima se u nekoliko klikova može ‘poboljšati’ fizički izgled. Listanjem Instagrama svi vidimo žene s prekrasnom kosom, šminkom i zavidnom figurom. Ne razmišljamo o činjenici da je to sve retuširano, iscenirano, da nitko ne izgleda tako dobro dok ispija kavu, da je kroasan u ruci modela vjerojatno samo rekvizit za fotografiranje.
Pročitajte više: Kim Kardashian u potrazi za eliksirom mladosti promiče nerealan standard ljepote – “Jela bih i izmet da od njega izgledam mlađe”
“Ne mogu na kavu danas, izgledam grozno”
Tjelesna se dismorfija manifestira kroz kompulzivna i ponavljajuća ponašanja i rutine, poput pretjeranje upotrebe ogledala ili čačkanja kože, kako biste se nosili s brigama koje imate o tome kako izgledate, prenosi mind.org.uk.
Čačkanje kože, ili kako ja to zovem, kopanje lica, čest je način na koji se ‘nosim’ s ovim problemom. Rezultira upaljenom kožom lica, te kao posljedicu nosi izbjegavnje društvenih situacija. Znala sam u srednjoj školi biti toliko opsjednuta izgledom vlastite kose, da bi kad imam ‘bad hair day’ namjerno izostajala s nastave, te su to moje prijateljice u šali komentirale kao razlog nedolaska u školu, čak i kad sam bila bolesna. Teško je racionalizirati ono što se događa u glavi osobe koja se bori s time, jer to je u mojem slučaju iracionalan strah što će netko misliti o meni ili na koji će me način vidjeti, hoće li u glavi pomisliti ili naglas komentirati kako mi je frizura loša ili izgledam debelo.
Fizički sam uvijek bila normalne težine, ono što bi po indeksu bilo prihvatljivo za moju visinu. Jedno sam vrijeme težila i premalo. Nisam jela, ili bi svoju prehranu svela na minimum, dovoljno da se ne srušim. Pasalo mi je kad su ljudi komentirali da sam premršava, voljela sam taj osjećaj. No, ni tad nisam bila sretna ni zadovoljna izgledom.
Hipohondrija ljepote
Mnogi ljudi s tjelesnom dismorfijom ne traže pomoć jer su zabrinuti da će ih ljudi osuđivati ili misliti da su tašti. Zbog toga, njihov problem perzistira, te će proći dugo vremena prije no što potraže pomoć, ako će to uopće i napraviti, tumači mind.org.uk.
U prošlosti, jedan od termina koji se koristio za ovaj poremećaj bio je ‘hipohondrija ljepote’. Na stranu imenovanje, kako se nositi s njime i postoji li lijek? Shvatila sam da mi pomažu komplimenti, riječi umirivanja i pozitivni komentari. Odlučila sam odavno da ću krenuti od sebe i svojim riječima uljepšavati svakodnevicu drugih ljudi. Lijepa riječ ne košta ništa, a nekome poput mene može uljepšati dan ili tjedan, te smiriti negativne misle o sebi.
Pročitajte više: Pretty privilege – Lijepim ljudima životni je put popločen zlatom?
Zlostavljanje kao uzrok?
Iako su nažalost specifični uzroci uglavnom nepoznati, stručnjaci se slažu da mnogi pojedinci koji pokazuju simptome tjelesne dismorfije imaju traume iz djetinjstva koje mogu uključivati i zlostavljanje. Traumatizirajući događaj u odrasloj dobi također može dovesti do mentalne dismorfije tijela, objašnjava graphistik.com. Kao i neki drugi mentalni problemi, i ovaj može biti nasljedan, tj. veća je vjerojatnost da će pogoditi nekog tko u obitelji ima povijest bolesti.
Prvi korak ka izlječenju je ispravna dijagnoza kod psihijatra, kojoj prethodi odlazak na pregled. Terapija kojom se liječe oboljeli je kognitivno-bihevioralna, koja pojedincu omogućava da prepozna svoje postupke i misli, preispita ih i postepeno zamjenjuje zdravijim ponašanjem i mislima. Niz je to zadataka i vježbi koje pacijent redovito mora obavljati. Pomak se neće dogoditi preko noći, pa treba biti ustrajan i iskren. Prvenstveno prema samome sebi.
Foto: Canva
