Tri djevojčice, tri talenta: jedna tečno govori engleski jezik i razumije sarkazam. Druga crta olovkom ljude kao da su živi. Treća svira klavir prije nego hoda. Sve tri imaju 14 godina i sve tri imaju: suicidalne misli.
Perfekcionizam i društveni pritisak: koktel koji ostavlja gorak okus u ustima. Društvo stavlja pritisak da je petica jedina prihvatljiva ocjena. A društvene mreže oblikuju društvo u kojem – gledajući (lažno) savršene živote i tijela drugih – stradavaju oni najranjiviji: djeca. Jer se ne mogu nositi s teretom koji su si, potaknuta društvenim normama, stavila na leđa. I razvija se depresija. Razvija se anksioznost. Razvija se želja za okončanjem života. Takve se misli roje u glavama malodobne djece. Osnovnoškolaca. O tom problemu progovorila je prošlog tjedna Anja Rendulić, profesorica specijalne edukacije specijalizirana za djecu sa specifičnim teškoćama u učenju na svom LinkedInu.
Pametne, posebne i – toga nesvjesne
Rendulić je nedavno na terapiju primila djevojčicu od 14 godina koja je ležala u Kukuljevićevoj zbog suicidalnih misli i problema s depresijom i anksioznošću.
“Naježili ste se? Kako će te se tek osjećati kad vam kažem da je ona treća u mojoj učioni, a ne prva i jedina…”, započela je profesorica objavu u kojoj je progovorila o sve većem pritisku koji se stavlja na djecu i (ne)prilagođenosti školskog sustava djeci s teškoćama u učenju.
Prema istraživanjima, svaka sedma osoba ima neku vrstu teškoće u učenju. Kod djece se one mogu detektirati još u predškolskoj dobi, no isto tako mogu ostati nezamijećene sve do srednje škole, upozorava portal skole.hr.
No brojke su, procjenjuje Rendulić, još i crnje.
“Gledajući statistiku djece koja dolaze do mene s problemima u učenju i broj djece koje pošaljem na timsku obradu koja na kraju ukaže na specifične teškoće u učenju rekla bih da danas svako drugo dijete ima elemente teškoća ako ne i potpunu dijagnozu”, kaže Rendulić.
Ako se ne identificiraju na vrijeme, teškoće u učenju djeluju nepovoljno na samopouzdanje djeteta i utječu na formiranje negativnog stava prema školi, važnosti učenja i znanju općenito. Takva se situacija dogodila kod tri četrnaestogodišnjakinje iz priče Anje Rendulić. Sve su tri “nesvjesne što imaju i koliko su pametne i posebne”. One su teški perfekcionisti koje krivnja izjeda jer su dobile trojku ili dvojku.
“Tužne su jer imaju teškoću u učenju, a profesorica iz povijesti i dalje ne daje vizualno prilagođene ispite. Iako na preporuci za rad stručne obrade piše da se izbjegavaju slijepe karte, one i dalje dobivaju slijepu kartu na ispitu i naravno slijedi negativna ocjena”, piše.
Pročitajte više: Istraživanje pokazalo kako se nadarenu djecu ne prepoznaje u gotovo 50% slučajeva…
Bespotreban osjećaj krivnje
Objašnjava da, kada dijete koje ima teškoće u učenju i anksiozno depresivni poremećaj dobije slijepu kartu na ispitu, jednostavno se cijelo “oduzme”, a anksioznost postane toliko velika da dobije crte lica, krenu se znojiti dlanovi, a sve što je i do tada školarac znalo, više ne zna. Dolazi krivnja. Dolazi strah. Unutarnji glas napada samu sebe, a negativna ocjena sve je na što se može skoncentrirati jer “negativni unutarnji kritičar glasniji je od bilo koje pohvale”, piše Rendulić.
I djevojčica dolazi doma. Ulazi u kupaonu. Sama je i izreže si cijelu ruku. Ne zna objasniti zašto samo zna da se morala kazniti.
“Mislite li i dalje da je biti profesor samo posao”, pita se Rendulić koja već duže od desetljeća pomaže djeci s teškoćama, ali i njihovim roditeljima, da savladaju prepreke i ostanu motivirani.
Destigmatizacija: Poteškoće u učenju ne znače da je dijete glupo!
Djeca s problemima u učenju često su iznadprosječno inteligentna. Teškoća je savladiva prepreka, a djeca s teškoćama u učenju jednostavno procesuiraju informacije na drugačiji način. Stoga uz intervenciju većina djece svladava svoje probleme i počinje postizati akademske uspjehe, kao i pozitivne pomake u društvenim odnosima i imaju bolje mišljenje o sebi. Drugim riječima: ništa ih ne sprječava da vode život jednak kao i djeca i ljudi bez teškoća u učenju.
“Ono što je zanimljivo je da su ta djeca visoko inteligentna i samosvjesna te vrlo rano počnu shvaćati da im za neke aktivnosti u školi treba duže vremena od svojih vršnjaka. Vrlo je česta pojava manjka samopouzdanja kao i osjećaj manje vrijednosti kod te djece već od ranog školovanja”, objašnjava Rendulić. Dodaje da do kraja 4. razreda budu u ozbiljnom problemu sa slikom o sebi i vlastitim mogućnostima pa primjerice – najobičniju šalu svog prijatelja shvatit će kao veliku uvredu i ruganje.
“Vrlo je važno informirati i educirati učitelje kao i roditelje o teškoćama u učenju te problematici koja s teškoćom dolazi. Učitelji su djeci u razdoblju od prvog do četvrtog razreda veliki autoritet i figura poštovanja i sve što učitelj kaže ima težinu, pa bi svakako bilo važno voditi djecu primjerom. Na takav način najbolje uče kako se ophoditi prema nekim stvarima”, napominje stručnjakinja.
Rendulić dodaje da stručne službe škola igraju veliku ulogu jer je na njima da svojim kolegama objasne i pokažu na koji način se određena teškoća ponaša no učitelj svakako mora imati određeni senzibilitet da bi i individualno mogao pristupiti djetetu jer iako je teškoća ista ne mora se nužno isto ponašati pri svakom djetetu.
Pročitajte više: Obrazovanje djece ne staje kad se vrate iz škole – pomoć roditelja je neprocjenjiva
Izbjegavanje nerazumijevanja: Ključ je educirati edukatore
Profesorice s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Mirjana Lenček, Draženka Blaži i Jasmina Ivšac, u svom radu “Specifične teškoće učenja: Osvrt na probleme u jeziku, čitanju i pisanju” pišu da kako bi se u obrazovanju izbjeglo nerazumijevanje učenika s jezičnim teškoćama i teškoćama čitanja i pisanja, potrebno je osvijestiti i širiti znanja o navedenoj problematici upravo u osoba koje se bave djecom – odgojitelja, učitelja, nastavnika, profesora, pedagoga i stručnih suradnika.
Odgovornost je ovih djelatnika jednaka za svako dijete i proizlazi iz usmjerenja na postizanje najveće moguće odgojne i obrazovne kvalitete za svakoga pojedinca, pišu profesorice. Takav je stupanj moguć samo ako prihvatimo paradigmu stalnoga stručnoga usavršavanja pedagoških djelatnika u pravcu poboljšanja njihovih znanja, htijenja i umijeća.
Da je uloga učitelja, njihov stav i pristup itekako važan, smatra i Rendulić.
“Moj skromni savjet svim učiteljima bi bio da s djecom koja imaju teškoće u učenju vrlo strpljivo i pažljivo rade na osnaživanju prvenstveno slike o sebi. Ispitne cjeline neka se podjele u manje skupine. Što više usmenog odgovaranja 1 na 1 iza nastave kako bi se popustio pritisak od okoline i trema”, kaže.
Pročitajte više: Kako kontrolirati koliko vremena djeca provode pred ekranom?
Poziv, a ne posao
Ako je u pitanju pismeni ispit, Rendulić savjetuje da ga treba formulirati na zaokruživanje ili dopunjavanje – nemojte davati pitanja s esejskim odgovorima.
“Dajte vremena koliko god je djeci potrebno – nije sve u formi”, napominje i naglašava da “ako vidite da je dijete emotivno nezadovoljno ili anksiozno, ako gleda u pod i položaj tijela nije prirodan probajte opustiti atmosferu kratkim razgovorom o nogometu ili nekom interesu za kojeg smatrate da je aktualan za tu dob u tom trenutku”.
Radite na tome da vam dijete vjeruje i samo će vam otkriti čari onoga što nosi u sebi. Učite djecu da su greške u redu i ako kaže krivi odgovor, poučite ga točnom, ističe Rendulić.
“Vjerujte mi da se to dijete krivi još više nego što vi mislite da se krivi. Na takav način ćete ih naučiti da je uredu griješiti. Kako bi nam svima rekao Modrić: ‘Pokažite mi jednog koji ne griješi?’ Sjetite se da je biti profesor poziv, a ne posao i da će vas djeca nositi sa sobom u torbi još dugo nakon što izađu iz te škole. Hoćete li biti netko koga će se sjećati sa osmjehom ili sa grčem u trbuhu – na vama je”, zaključuje.
Foto: Canva / Anja Rendulić, LinkedIn
