Koliko nam je stvarno teško napraviti nešto? Odraditi neki posao, ili nazvati nekoga, ili reći iskreno što mislite? I o čemu ta težina ovisi?
Priča I
Moj prijatelj je otišao u Split postaviti neki uređaj u jednu kompaniju. Prostor gdje treba biti uređaj je mali i prolaz do njega uzak tako da su ga morali nositi. Pokušali su ga dići i bio je jako težak. Pokušali su ga dići i drugi put no i dalje je to bilo izuzetno teško. Pitali su mog prijatelja koliko je stroj težak i on je rekao oko 230-240 kg. Na njih četvricu to je bilo max 60 kg po osobi. Proradio muški inat i iz trećeg pokušaja su digli stroj i montirali ga. Slijedeći dan u uredu moj prijatelj je još jednom provjerio specifikacije i shvatio da je uređaj težak 320 kg. Rekao mi je. „Da smo znali koliko je stvarno težak taj stroj ne bi ga nikad podigli. Ne bi ni probali. No vjerovali smo da je lakši i da možemo.“
Priča II
Bila sam ovaj vikend na radionici „Otkrivanje glasa“. Dobili smo tekst i note za 2 pjesme. Nakon 3,4 puta ponavljanja učitelj nam je rekao da ostavimo te papire i da samo pjevamo. Nastala je prava pomutnja. Pa nismo još riječi zapamtili, pa kako ćemo, još to ne znamo dobro. I on ja na to rekao: „ Naravno da znate. Nemojte od sebe raditi invalide kada to niste.“
Bez problema smo otpjevali i riječi i melodiju.
I koliko nam stvari u životu izgleda teško da ih niti ne probamo? Kako znamo da je nešto jako teško? Gdje limit? Gdje je vaša granica onog što možete ili ne možete? Koliko uopće vjerujete da možete? Koliko često sami sebe činimo nemoćnima?
Priča III
Ono što sam ja napravila je da sam stala pred 20 ljudi i pjevala (ne na radionici :-)). Nakon dugo vremena uvjeravanja sebe da je to nemoguće, da sam prestara, da mi glas nije dobar i ne znam ni sama koliko još izgovora sam sama sebi smislila sam to napravila. Da ne pričam kako su mi se tresle noge, kako sam se rasplakala jer mi je to bilo jako emotivno zahtjevno. No ipak sam otpjevala što sam htjela. I pobrala pljesak kakav samo možete poželjeti.
I dalje ovu treću priču ostavljam vama. Koja će biti vaša III priča? Što ćete napraviti iako ste se uvjerili da je teško? Što ćete podići iako mislite da je nemoguće? Ispričajte sebi svoju priču a i slobodno ju podijelite sa drugima ako želite.
„When there is a will, there is a way.“
Jasmina Bjelica je nakon 12 godina radnog iskustva u prodajno-prozvodnoj tvrtci u građevniskom sektoru, krenula stopama svoje najveće strasti a to je radu sa ljudima na njihovom zadovoljstvu, ispunjenju i sreći. Coachingom i edukacijom se bavi 4,5 godine, a klijenti joj dolaze i iz korportivno-poslovnog svijeta i privatnog. Uža specijalnost su joj odnosi. U njima smo cijeli svoj život te najveće životne i poslovne drame doživljavamo upravo kroz njih. Voli pjevati karaoke, plesati, društvo u kojem je nasmijana i u kojem raste, trilere, Depeche mode, muškat, nove ljude, kulture i krajolike, dodir, proljeće, meditaciju i pokret. Iznad svega cijeni i gaji iskrene i otvorene odnose sa prijateljima, partnerom, obitelji, klijentima te poslovnim partnerima i kolegama.
(Kad ima volje, ima i načina)
