Nataša Drvenkar prodekanica je za suradnju s okruženjem te međunarodnu suradnju i projekte na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a fokus svoje karijere stavila je na rad sa studentima i ostvarivanje boljih uvjeta za njihov profesionalni razvoj. Što misli o hrvatskom obrazovnom sustavu, stanju u Slavoniji i nacionalnoj gospodarskoj politici pročitajte u nastavku.
Mladi kao najveća motivacija
Već od samih profesionalnih početaka, Nataša Drvenkar znala je da se želi baviti ekonomijom i to isključivo – u Osijeku. Tijekom studija na Ekonomskog fakultetu radila je puno studentskih poslova koji su ju vodili prema današnjoj poziciji.
„Imala sam pameti i sreće da sam fakultet završila među najboljima u generaciji tako da su mi već na zadnjoj godini ponuđeni razni poslovi. Stažirala sam u jednim novinama mjesec dana i mislila sam da ću krenuti putem marketinga, ali ponudila mi se mogućnost da ostanem na fakultetu, što sam vrlo rado prihvatila“, započinje svoju priču.
Nakon što je kao demonstrator radila tri godine, postala je asistent u nastavi. U počecima svoje karijere imala je priliku surađivati s Hrvatskom udrugom poslodavaca, s kojima je zatim 2014. godine razvila projekt dobrovoljnih studentskih stručnih praksi.
„Omogućili smo prakse u pet slavonskih županija za otprilike 200 praktikanata i u suradnji s više od 60 partnerskih institucija“, ponosno ističe.
U svom djelovanju nastoji što više povezati znanost i gospodarstvo te što konkretnije pokušati mlade ljude uključiti na tržište rada i osvijestiti ih da početak karijere započinje na početku fakulteta.
„Želim da studenti maksimalno iskoriste studij i sve nas koji smo uključeni u rad s njima. Moj posao je usredotočen na to da studentima budemo na usluzi.“
Jadikovanje i kukanje
Budući da na svom poslu puno vremena provodi sa studentima, uočava određene obrasce ponašanja i različite razine motivacije i pristupa, ne samo školovanju, nego i životu.
„Primjećujem da postoje studenti koji su izuzetno motivirani i koji su svjesni da se moraju boriti za sebe. Oni ostvaruju dobre prosjeke ocjena i uz to rade pa nemaju vremena razmišljati je li im teško ili nije jer su konstantno angažirani.“
Druga skupina studenata usmjerena je na posao i ostvarivanje nužne zarade.
„To su studenti koji ostvaruju niži prosjek, ali nisu time opterećeni jer rade. Ni oni nisu problem jer se snalaze, bore i stječu radno iskustvo.“
Posljednja skupina je ona koja ju posebice zabrinjava.
„Mislim da bi ova grupa trebala brinuti cijelo naše društvo, a to su oni nemotivirani studenti koji niti ne pokušavaju promijeniti svoju sudbinu.“
Ističe kako među njima postoje oni koji su zalutali na fakultet jer su upisali ekonomiju zato što nisu znali što bi drugo studirali, a ima i onih koji nisu pronašli posao nakon srednje škole pa su fakultet upisali da odgode svoju nepovoljnu situaciju.
„U očima tih mladih ljudi ne vidite ni žar ni motivaciju i oni su jako velik izazov. Fakultet se načelno uistinu trudi oko tih studenata, ali problem je u tome što ih ne možete prisiliti da budu bolji, bilo kroz ocjene ili neke druge aktivnosti. Zato dobivamo tu crnu statistiku velike nezaposlenosti, kao i veliku količinu jadikovanja, kukanja i prenošenja odgovornosti na državu i okruženje. Nažalost, bojim se da se nećemo gospodarski pomaknuti ako ćemo biti destruktivni i pasivni.“
Sudbina u našim rukama
Uzroke postojanja spomenutih problema vidi u različitim faktorima.
„Razlozi za takav stav dolaze od depresije i recesije, ali i našeg mentaliteta koji se očituje u pomanjkanju vlastite odgovornosti za razvoj. Mladi nisu svjesni da imaju strašan alat u svojim rukama i da od te diplome neće nitko drugi živjeti nego oni sami“, kaže.
Iako se susreće s brojnim izazovima, u svom poslu uživa i nastoji situaciju promijeniti.
„Ja obožavam raditi s mladima, to mi nije posao nego poziv. Ne obazirem se na loše statistike i trudim se osvijestiti ih da se trude jer je sudbina u njihovim rukama.“
Obrazovanje treba biti fleksibilnije
Hrvatski obrazovni sustav često nailazi na kritike javnosti pa smo za mišljenje o njemu upitali i našu sugovornicu koja je njegov dio već godinama.
„Ne mogu reći da je sam okvir loš, ali spomenula bih institucionalnu i pojedinačnu pasivnost. Treba poboljšati sadržaj i omogućiti brže promjene tako da sustav bude fleksibilniji. Potrebno je raditi na kreiranju novih studijskih programa i kolegija, raditi na internacionalizaciji i na boljem protoku informacija“, predlaže.
U (pr)ocjeni određenih fakulteta, studij ekonomije se uvijek izdvaja kao onaj koji prima previše studenata. Nataša smatra kako tome više ipak nije tako.
„Upisne kvote za ekonomiju su se smanjile. Pratimo zapošljivost naših studenata i situacija zaista nije tako loša. Nedavno sam dobila upit da preporučim 20 studenata za posao i oni sada svi rade. Ne bojim se za našu struku jer su kvalitetni ekonomisti uvijek potrebni.“
Kako bi na tržište došli kvalitetni mladi profesionalci, potrebno je imati stručno nastavno osoblje, ali i efikasan okvir visokog školstva i to ne nužno samo u kvantitativnom smislu, nego i u kvaliteti.
„Možete propisati što treba raditi jedan nastavnik ili teta u vrtiću, ali bez brige o kvaliteti i sadržaju u širem smislu, bojim se da neće biti većih pomaka. Sve počinje od čovjeka, motivacija ovisi o pojedincu, a onda je na instituciji da prepozna taj sjaj u njihovim očima“, naglašava.
Koja je gospodarska vizija Hrvatske?
Još jedan veliki problem vidi u tome što se danas naglasak stavlja samo na ono što traži tržište.
„Kada bismo samo mislili na tržišne potrebe onda bismo bili društvo konobara i kuhara jer to se trenutačno traži, a pitam se je li to vizija gospodarstva Hrvatske? Strategija mora kreirati radna mjesta i obrazovni sustav, a ne trenutačne potrebe poslodavaca. Treba težiti izvrsnosti i kreaciji novih radnih mjesta, znanja, tehnologija i umrežavanju te dizati dodanu vrijednost u sustavu obrazovanja i na svakom radnom mjestu. Za to je nužan dijalog poslodavaca, nadležnih institucija i obrazovnog sustava.“
Ističe i pozitivne poduzetničke primjere čiji primjer treba slijediti.
„Treba učiti od uspješnih i vidjeti po čemu su ti poduzetnici bolji i zatim uključivati ljude u te procese. Imamo kapaciteta, pa i volje, ali treba nam nadogradnja i sofisticiranost.“
Slavonija u problemima
U posljednje vrijeme Slavonija se uglavnom spominje u kontekstu loše gospodarske situacije i trenda iseljavanja. Je li situacija uistinu toliko loša?
„Ako promotrimo sve gospodarske pokazatelje, pet slavonskih županija zaista su u nezavidnom položaju. Postoje brojni nagomilani problemi koji su izuzetno kompleksni za rješavanje“, priznaje.
Posljedično, Slavonija pruža manji broj šansi i to je ključan problem za mlade.
„Kada mladi čovjek ovdje kad završi fakultet, nema puno prilika. Svjesni su da postoji Europska unija, Zagreb i ostale regije koje su povoljnije pa svoj spas traže drugdje, što je za očekivati. S druge strane, migracijski tokovi su prirodni jer se stanovništvo oduvijek kretalo.“
Ono što vidi kao veći problem u iseljavanju je struktura stanovništva koja odlazi.
„Jasni su motivi odlaska ljudi koji ne mogu pronaći posao, ali problem su oni koji odlaze s obiteljima, a imaju posao. To je društvena kriza u kojoj su ljudi nezadovoljni općom situacijom koju obilježava demotiviranost i pasivnost. Treba nam promjena mindseta“, ističe.
Kaže kako iseljavanje ne treba pokušavati spriječiti jer je to vjerojatno nezaustavljiv proces.
„Slobodna smo država, svatko ima priliku pokušati i apsurdno je pokušati to zaustaviti. Zato se mi koji ostajemo trebamo truditi promijeniti naše okruženje i svojim djelovanjem pokušati biti bolji“.
Što se tiče nacionalne gospodarske i društvene strategije, kao poželjan smjer izdvaja okretanje kvalitetnijoj populacijskoj politici.
„Demografska politika treba biti usmjerena na ostvarivanje boljih uvjeta za moderne obitelji. Mislim da je to ključ. Država treba više stajati uz svoje zaposlene kako bi spasila ono što se spasiti može“, zaključuje.
Najgore vrijeme za ulazak u EU
Sada je prošlo već pet godina od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Što je to Hrvatskoj donijelo otkriva Nataša.
„U Europsku uniju smo ušli u najgore vrijeme, baš kada smo se počeli oporavljati od financijske i ekonomske krize. Naime, tih pet godina do ulaska u Europsku uniju nismo ostvarivali pozitivan gospodarski rast. Također, krajem osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća smo propustili najveće tokove FDI u zemlje u tranziciji, pa je to, izuzev Domovinskog rata, dodatna loša startna pozicija. Ipak, moramo biti svjesni da hrvatsko gospodarstvo nije bilo sređeno ni prije ulaska u EU. Nama uvijek trebaju izgovori zašto nešto nije dobro. Ako nije EU, onda je kriza“, ističe.
Prednosti Europske Unije očituju se u raznim projektima sufinanciranja koji omogućavaju poduzetnicima lakši ulazak u posao. Ipak, taj proces ne treba shvatiti olako.
„U početnim fazama naši poduzetnici nisu bili svjesni odgovornosti pa su išli taktikom „uzmi sve što možeš“. Europska sredstva su za one koji bi svakako ulazili u investicije, sa ili bez tih novaca. Razvojne strategije poslova pisane su preopćenito. Nismo se usmjerili na nekoliko strateških djelatnosti, novac se raspršio i zato nema značajnijeg ekonomskog učinka.“
Prenormiran državni sustav
Kompleksnost europskih, ali i domaćih procesa vidi kao dodatnu otežavajuću okolnost.
„Problem s europskim fondovima je u kompleksnoj dokumentaciji, ali i sporosti i tromosti našeg sustava. Često čujem i od samih poduzetnika da im se ne isplati aplicirati na natječaje jer je to dug, skup i mukotrpan proces.“
Formalne institucije rezultat su društvene svijesti i pristupa koji se, prema njoj, trebaju promijeniti.
„Društvo se udaljilo od prirodnih zakonitosti ekonomije i zdrave logike. Sve je previše institucionalizirano i formalno, a na kraju se u tome svemu izgubi razlog zbog čega je neki zakon donesen. Prenormirani smo kao država u cijelosti.“
Ipak, smatra kako postoje i brojne prednosti ulaska u Europsku Uniju koje za vlastiti napredak u budućnosti moramo naučiti koristiti.
„EU treba shvatiti kao šansu i veliku priliku i truditi se što više iskoristiti ono što ta zajednica pruža“, zaključuje.
Foto: privatna arhiva Nataše Drvenkar
