Strah od povratka na posao – fobija modernog vremena?

„Članke o promijeni Zakona o radu niti ne čitam. To ne spada pod vijesti već pod crnu kroniku“, riječi su koje izlaze iz usta moje prijateljice i sugovornice u ovom članku (čije ime, kao i ime druge sugovornice, je u tekstu promijenjeno). Kako kaže stih Čorbine pjesme, tom rečenicom me „sasjekla ko mačem“. Pitam se u kakvom to sustavu radimo (i živimo) kada se izmjene Zakona o radu gledaju kao crna kronika. Zakona koji bi trebao štititi radnika.

Je li strah od povratka na posao naš odgovor na moderno radno okruženje?

Svako malo upoznam nekoga ili čujem priču o nekome tko je zbog lošeg radnog iskustva razvio averziju ili „strah“ od povratka na posao. Ne govorim ovdje o lošim uvjetima rada u obliku šefa koji ne zna što hoće, kolege koji vam stalno nešto podmeće ili duljih radnih sati. Ovdje je riječ o ozbiljnom narušavanju fizičkog i psihičkog zdravlja osobe te rađanju averzije ili čak straha od povratka u radno okruženje.

 Prokletstvo velikih korporacija

Ivana se još u studentskim danima zaposlila u telekomunikacijskoj kompaniji kao agent u call centru, a iskustvo stečeno tada donijelo joj je kasnije stalni posao na istoj poziciji, ali u drugoj kompaniji. Spomenuti posao sam je po sebi stresan, no s obzirom da je zanat već ispekla, ovo je vidjela kao priliku da nastavi raditi ono u čemu je dobra. Na posao je bila spremna, ali na uvjete nije. „Ghost“ oglas značio je rad preko agencije za zapošljavanje, a podrazumijevao plaću u iznosu zakonskog minimuma te radno vrijeme u nepredvidljivim smjenama, bez vikenda i blagdana: „S obzirom da mi je smjena mogla početi doslovce u bilo koje vrijeme između 7 i 1 ujutro u trajanju od 6 do 9 sati, moj osobni život u tom periodu nije postojao i dano mi je do znanja da sam kao novi agent „zadnja rupa na svirali“, doslovce tim riječima.“ Godišnji u dogovoru s kolegama bio je samo san jer su joj ponuđena dva tjedna između koja je mogla birati (jedan u lipnju i jedan u rujnu), iako je imala pravo na više dana godišnjeg, s plaćom koju je imala mogla je tek preživljavati, a uz kaotičan raspored smjena privatno nije mogla ništa isplanirati.

Priča mi da je najveća ironija u cijeloj priči bila kako ih se učilo da su oni najvažnija karika u poslovanju te tvrtke i direktan kontakt s klijentom, a istovremeno ih se tretiralo kao da su potpuno nebitni. „Radila sam tamo manje od godinu dana čitavo vrijeme boreći se sa sobom, maštajući o tome da me pri odlasku na posao udari auto jer bih tada mogla malo odmoriti od takvog tempa, a svejedno ne izgubiti posao. Zadnji radni dan, zadnji poziv, korisnik me čak i pohvalio da sam jedna od najboljih agenata s kojim je pričao. Nakon tog poziva samo sam gledala u ekran nekoliko minuta jer nisam bila u mogućnosti vratiti se na dolazne pozive. Stavila sam se na pauzu i provela sljedećih pola sata u wc-u plačući i razgovarajući s mamom i zaručnikom je li u redu da dam otkaz. Svaki put kad bih se malo smirila i htjela izaći, jednostavno bih opet briznula u plač. Otišla sam taj dan ranije doma rekavši da mi nije dobro i popodne najavila otkaz. Imam osjećaj da su tamo navikli na to jer nisu niti spomenuli odradu otkaznog roka, a s obzirom da nisam iskoristila ništa od godišnjeg, to se tako pokrilo“, kaže.

Jedna je žena zbog uvjeta na poslu „oboljela“ od napadaja panike. I dan danas pije tablete, a ja se pitam je li to smisao poslovanja – dovesti osobu do ruba, narušiti joj zdravlje i samopouzdanje? Ja sam mislila da je smisao poslovanja da nam svima bude dobro.

Moja druga sugovornica, Sanja, na svojoj je koži pak osjetila teške fizičke reakcije na posao koji joj je zavladao životom. Nešto više od tri godine provela je radeći na izuzetno stresnim poslovima u velikim korporacijama. „Osjećala sam stalni pritisak zbog ciljeva koji su mi bili zadani, opsega i tipa posla koji je zahtijevao prekovremeni rad, rad vikendom, rad od kuće, rad u suzama… Radila sam uredske poslove, prikovana za monitor, s rijetkim i prekratkim pauzama. Najviše od svega zamjerio mi se onaj osjećaj nevidljive omče oko moga vrata – konstantni potsjetnik da ne smijem pružati otpor, da se greške ne toleriraju i da smo svi mi koji sjedimo za tim računalima lako zamjenjivi“, priča.

Ubrzo je počela osjećati fizičke posljedice samog rada, ali i stresa koji ga je pratio: „Konstantno su me boljela leđa i kukovi od sjedenja, nakon nekog vremena počele su i svakodnevne glavobolje. Zbog stresa su mi mjesečnice počele potpuno izostajati, dobila sam akne po licu, jutrima sam znala povraćati prije posla jer sam noć provela u grču. Nisam imala vremena za obitelj, prijatelje, sebe i svoje hobije. Postala sam isfrustrirana i depresivna, nisam više znala pričati ni o čemu osim o poslu, okupirana poslom – psihički i fizički sam se zapustila“.

Dobila je mogućnost produljenja ugovora na posljednjem radnom mjestu, no nije ju prihvatila. Iako je, kao i dotad, bila u napasti zbog dobre plaće, kaže kako je i druga strana osjetila njeno nezadovoljstvo, što joj je bila još veća potvrda da to nema smisla.

Radno okruženje kao izvor stresa

Kada pričamo o nezadovoljstvu na poslu, važno je podsjetiti se da svaka osoba stvari doživljava drugačije, ima drugačiji pristup poslu i međuljudskim odnosima, stoga neki ostaju raditi u ovakvim uvjetima, a neki daju otkaz. Do stanja o kojem govorimo dolazi kombinacijom više stvari, no unatoč fizičkoj iscrpljenosti i nedostatku vremena za privatan život, ono što je moje sugovornice najviše pogodilo upravo je neljudski odnos prema radnicima, njihovo tretiranje kao da su zamjenjivi i uopće bez prava na mišljenje drugačije od rukovodećeg.

Nakon neugodnog iskustva Ivana se nije predala već je neko vrijeme nastavila tražiti posao i dogovorila razgovor za posao, no što se više približavao termin razgovora postajala je sve uzrujanija, dok se opet nije rasplakala. Otišla je na razgovor, preživjela kako kaže, ali nije dobila posao. „Nikad nisam mislila da ću biti uzdržavana osoba, mislim da sam sposobna, vrijedna i imam veliku želju za dokazivanjem. Sada već dvije godine ne radim, loše se osjećam ovako patetična i nejaka da se nosim sa svime jer je toliko drugih ljudi očito sposobno. Ne zavaravam se da je drugima puno bolje, dapače, ne postoji osoba u mom životu koja je zadovoljna poslom ili radnim okruženjem.

Zanimljivo je da se gotovo nitko ne žali na plaću, ma kolika ona bila, već se uglavnom radi o radnim uvjetima i osobama s kojima rade.

Voljela bih opet raditi, imati ispunjen dio dana, zaraditi i osjećati se vrijednom i korisnom izvan svoja četiri zida, ali na sve strane slušam kako su situacije slične. Nadam se sada s mužem pokrenuti nešto svoje, ne ganjamo bogatstvo već naš „peace of mind“. Još nemamo djece i iskreno ne znam kako ljudi mogu imati djecu i posvetiti se njihovom odgoju kada dolaze „iscijeđeni“ doma. Nadam se da ćemo moći zajedno pokrenuti nešto svoje, imati novca za život, ali i vremena i volje jednog dana odgojiti dobre ljude, a  to ne vidim kao mogućnost radeći na sadašnjem tržištu rada“, zaključuje Ivana.

„Trenutno ne radim, ne plačem, niti kukam, ne povraćam i nemam akne. Ciklus mi je regularan, no i dalje mi se na pomisao ponovnog zaposlenja javi onaj pritisak u prsima i grč u želucu. Umjesto da se veselim spomenu posla, da na to gledam kao priliku za samoostvarenje, priliku za rast i osobno zadovoljstvo, u meni se budi strah pomiješan s agresijom. Stoga odbijam svaku mogućnost rada gdje ću se osjećati loše, gdje će trpjeti moje zdravlje, obitelj i prijatelji. Doslovno odbijam i odlično se osjećam zbog toga. Poslodavci ne bi smjeli koristiti recesiju kao alat kojim opravdavaju potplaćenost, neplaćene prekovremene i onaj „svi su lako zamjenjivi“ stav“, poručuje Sanja.

 Umjesto zaključka…

Tržište rada u kojem svi danas sudjelujemo drugačije je od bilo čega što je postojalo prije. Gospodarska i socijalna kriza, „boom“ tehnologije neviđenih razmjera, rapidno stvaranje novih industrija i zanimanja, nepostojanje radnog vremena, sve brži tempo rada i života, nesmiljena i okrutna konkurencija te sve veća očekivanja poslodavaca priliče možda više robotima, a ne ljudskim bićima. Na sve to, „uspješni“ ljudi koji poručuju da se mora raditi od jutra do mraka, volontirati jer se jedino tako skuplja iskustvo i imati nekoliko diploma, dodatno stvaraju pritisak da jednostavno ne dajete dovoljno od sebe. Pa kako onda uživati u onome što radite i još si dopustiti herezu zvanu „imam pravo na plaću i privatan život“?

Ovaj članak nema zaključka, on nema neko pametno istraživanje koje bih vam mogla ponuditi kao relativno lucidno objašnjenje svega. Zapravo tražim vaše mišljenje, vaše iskustvo. Voljela bih čuti kako vi komentirate ove priče, imate li kakvu svoju za ispričati. Zanima me u kakvom biste svijetu voljeli raditi, s kakvim ljudima i u kakvim uvjetima. Da možete napisati knjigu Huxleyjevog naslova „Vrli novi svijet“, kako bi on izgledao u vašim očima?

Foto: 123rf