Prošlo je nešto više od dvije godine otkad sam realizirala ideju da otvorim poduzeće i osamostalim se u poslovnom svijetu. Otprilike tri godine otkad mi je ta luda ideja pala na pamet… Dakle, imam svoj računovodstveni servis već pune dvije godine. Kao i sve u životu, sve je stvar perspektive, pa se nekome dvije godine mogu činiti puno, nekome malo. Meni – taman.
Moje prve dvije godine poduzetništva
Taman da shvatim i priznam sama sebi da puno toga nisam znala ni sanjala da se može dogoditi, taman da spoznam i budem svjesna grešaka koje sam u startu napravila, da ih prihvatim kao dio mog odrastanja u novim vodama kojima sam počela ploviti i taman da budem umjereno ponosna na ono što sam postigla do sada. Umjereno, jer još je dug put preda mnom i mogu ja puno toga više još postići.
Pročitajte više: Nakon što je ostala sama s djetetom Snježana Fember odlučila je preokrenuti svoj život i pokrenuti posao, a kćer joj je bila glavni motiv za to
Mogu biti i jesam ponosna na svoj sami početak. Stvorila sam bazu ni od čega, nisam imala niti jednog klijenta, ali sam stvari posložila tako da ga „stvorim“… Bez ijedne kune dodatnog kapitala, bez prevelike podrške okoline (jer čemu ići u takvu neizvjesnost kad imaš dobar posao i sigurnu plaću???), radeći na laptopu klijenta za svojim kuhinjskim stolom, do kasnih noćnih sati. Sve dok više nisam imala snage niti ustati i otići do kreveta, nego bi se preklopila na stolici i zaspala za stolom. Ali mene je vodila silna želja da samostalno organiziram svoje vrijeme, prvenstveno zbog svog djeteta koje je u tom trenutku bilo samo meni na brizi. Nisam se zavaravala, znala sam da ću vjerojatno raditi više nego do tada, što se i pokazalo istinom. Ali želja je bila jača, i iskreno, jako mi je drago da je prevladala i da me nitko i ništa nije pokolebalo u mojoj odluci, koliko god ona u tom trenutku nerazumno djelovala.
A onda se zaredalo, preporuke su se nekako nanizale i klijenti su počeli pristizati, jedan po jedan i gotovo pa na dnevnoj bazi. I tu su se stvorili prvi uvjeti da ostavim posao koji sam radila u drugoj firmi i potpuno se posvetim svom poslu. Iz današnje perspektive, jako hrabro. Jer tko je mogao sanjati pandemiju, lock-down i ostale nepovoljne uvjete koji su nam se u 2020. godini nanizali. Jer knjigovodstveni servisi imaju većinom mikro i male firme i obrtnike kao svoje klijente pa je njima najteže pala situacija s pandemijom. Iznajmljivanje soba, ugostitelji, mali trgovci… Oni koji su najviše pogođeni mjerama, mi od njih živimo. A ako ne rade i ne zarađuju oni, kako će platiti knjigovodstvo? A nama knjigovođama se posao nije smanjio, dapače i povećala se količina posla zbog potpora koje su naravno tražili i svima je trebalo pomoći i sudjelovati, pogotovo u samom početku, kad je sve svima bilo novo.
Naučila sam biti zahvalna jer se u životu sve vrati, i dobro i zlo!
Ali znate što? Kad nešto jako želite i kad ste čistog srca, tada se i svemir i sve sile jednostavno ujedine da i uspijete u realizaciji svoje želje. Bez obzira na teške uvjete poslovanja u ovoj godini, moju malu firmu to skoro pa nije ni okrznulo. Čak i oni klijenti koji su bili zatvoreni, uvijek su našli načina da i mene plate. To je to uzajamno povjerenje koje njegujem s njima i u vezi njih. Ja sam bila tu za njih kad je njima bilo potrebno, a oni su uzvratili također dobrom vjerom i uvijek namaknuli sredstva da podmire i moje račune. Kako ne biti zahvalan na takvoj bazi klijenata kad su tako teška vremena?
Da, naučila sam biti zahvalna jer kao i sve u životu, sve se vrati. I dobro i zlo. To bih izdvojila kao posebnu lekciju koju sam naučila u ovo kratko – dugo vrijeme od dvije godine.
Jedna druga lekcija koju sam naučila, proizašla je iz poslovnog i poduzetničkog neiskustva, a to je da se ništa ne podrazumijeva. Napravila sam neke korake jer sam podrazumijevala da se nešto podrazumijeva. I tu sam se opekla. Biznis zna biti okrutan, surov, bezobziran. Moje namjere nikada nisu takve i sasvim je razumljivo da vas onda takve situacije koštaju i živaca i novaca i samopouzdanja i preispitivanja. Ali čak i one imaju svoju vrijednost kad iz njih nešto naučimo i postanemo pametniji. Mislim da mi se neke stvari više nikako ne bi mogle ponoviti, puno sam opreznija. Ne nužno i mudrija, ali svakako opreznija. Ne bih više pristala na bilo kakve uvjete samo da dobijem posao. Jer treba znati cijeniti ono što radimo i kako radimo. Ako se ne budemo cijenili sami, kako će nas cijeniti drugi? Znam, klišej. Ali u ovoj situaciji potpuno primjenjiv i nužan.
Pročitajte više: Što sam naučila u svojih 10 godina poduzetništva?
Suprug će mi se pridružiti u poslu
I što je najvažnije, najdraža lekcija koju sam naučila. Lijepo je biti u biznisu, zarađivati, razvijati se, ostvarivati svoje planove i svoje ambicije. Ali bez podrške najuže obitelji, nije to potpuna slika. Moj suprug radi godinama u sasvim nekom drugom sektoru od ovog. I ispočetka nije shvaćao koliki je angažman potreban u ovom poslu. Ali brzo je shvatio, i prigrlio sve sa mnom. I lijepe i izazovne trenutke. Ne događa se često da klonem duhom, ali kad mi se dogodi, on je tu da me dočeka i pogura naprijed. Ušao je u posao i pomaže koliko može. I kao administrator, i kao logistika, i kao bilo što što treba. Čak je toliko zainteresiran da će se i školovati u tom smjeru da zaista sve možemo raditi zajedno. Možda sam krenula u svoj biznis, ali nastavljam s našim biznisom. Jer baš kao što sam jednom negdje pročitala, za ženu u poduzetništvu postoji samo jedan izbor. Ili partner koji vas podržava, ili nikakav. Nema tu baš puno prostora za varijacije na temu. Srećom, uz mene je partner koji me podržava.
Daleko od toga da mogu ikome dati kakav savjet na temelju svog iskustva u ove dvije godine. Ne bih se ni usudila, ima puno drugih ljudi koji su školovani da dijele savjete o poslovanju, napredovanju… Ja nisam jedna od njih i njima prepuštam taj dio. Ja sam jedna nit koja tka neku svoju priču. Sa svojim usponima, padovima, greškama, boljim i lošim danima, svijetlim i manje svijetlim trenucima. Ali to su moji trenuci, moja priča. Koja je, nadam se, tek počela i koju ću pričati i sljedećih puno godina.
Ovog trenutka nazdravljam na ove dvije sa željom za još puno godina učenja i savladavanja svega što se nađe na putu. U početku sam možda sumnjala, ali sada znam da mogu!
Autor: knjigovotkinja Snježana Fember Mateša,TARIS
Foto: Privatna arhiva
