Startup Sizem je projekt mlade Ane Kolarević.
Svoj i problem velikog broja žena je prepoznala kao tržišnu nišu koja traži odgovarajuće rješenje. Svaki proizvođač grudnjaka ima svoje veličine koje se još dodatno razlikuju na različitim kontinentima. Prosječna žena godišnje kupi 5-7 grudnjaka a nosi samo 2-3 jer se ostali pokažu preuskim , prelabavim, preširokih naramenica….Još veći problem imaju žene velikih grudi koje teško mogu pronaći odgovarajući grudnjak na našem tržištu.
Sizem je aplikacija koja rješava problem tog tržišta i mnogo obećava s obzirom na potencijalni rast tržišta mobilnih aplikacija. Ova aplikacija za web i mobilne telefone funkcionira na način da se žene prvo izmjere na način koji se prema Aninim istraživanjima pokazao kao najbolji. Mjere se unose u aplikaciju koja određuje broj grudnjaka i predlaže brandove i web shopove gdje korisnica može naručiti grudnjak, bikini a one s D+ veličinom i druge odjevne predmete.
Prototip aplikacije trebao bi biti spreman za dva-tri mjeseca, potom će ona ići na testiranje kod proizvođača, a konačna verzija bi se na tržištu mogla naći potkraj ove ili početkom iduće godine. Sizem je okrenut i proizvođačima koji bi u sustav trebali unositi informacije o svojim modelima.
Sa Anom smo razgovarali o njenim startup počecima i problemima s kojima se susreće.
Kako je tekao tvoj put od ideje do sada kad je projekt dobio mjesto u ZIP-u?
Posljednje dvije godine sam živjela u Splitu i nadala se “upadu” na jedan studijski program, no on se odlukom Senata baš te godine nije provodio (Mediteranska poljoprivreda), i da, taj studij ne bi imao nikakve veze s grudnjacima.
Zbog toga sam se morala preorjentirati a i šanse za posao nisam imala, unatoč hrpetini poslanih molbi, jer ja veza nemam.
Vidjela sam kako se jedan dućan Galeba zatvara i zapitala se zašto proizvođaći zatvaraju dućane, znajući koji raspon brojeva oni nude, i zašto oni ne znaju da bi mogli opstati sasvim solidno da proizvode brojeve grudnjaka i bikinija koje njihova konkurencija ne proizvodi.
Razmisljala sam o tome da se pokušam sa svojim znanjem iz te niše predstaviti Galebu za posao, no u rujnu prošle godine sam otišla na startup konferenciju Geeks on a Plane i tamo mi je palo na pamet ime za aplikaciju koja bi mogla riješiti mnoge probleme te industrije.
Tada sam zapravo i shvatila mogućnosti mog pothvata. Nakon povratka s konferencije krenula sam u dublje istraživanje tržišta i problematike, anketirala žene i muškarce i počela se primarno družiti s programerima da bih malo pohvatala znanje oko aplikacija i bazično znanje koje je potrebno da bi se razvio softver.
U studenom prošle godine sam prvi put prezentirala svoj projekt na sveučilistu u Splitu i tad zapravo vidjela da bi mogla imati šansi sa svojim projektom u Zagrebu i u ZIP-u. Od tad se jako puno promjenilo, ne samo moje mjesto stanovanja već i cijeli obujam projekta i ozbiljnost istog.
Početkom ove godine počela sam se pripremati za prijavu u ZIP i razvijala prve prototipe za aplikaciju uz pomoć ankete koju sam prije toga provela.
Rok za prijave u ZIP su vrlo brzo došle, a u isto vrijeme se također dogadao StartupLiveZagreb, na kojem sam pobijedila.
Nedostatak tehničkih vještina je jedna od prepreka ženama za dobivanje financiranja, kako se ti nosiš s tim problemom?
Mene je IT uvijek zanimao i koristim internet od 1997, no najviše sam ga koristila za agregiranje glazbe i znanja o glazbi. No šteta što se osim nekakvih bazičnih Windows uputa i HTML-ova u mojoj gimnaziji nije više podučavalo o programiranju. Prijateljice su me uvijek pitale za pomoć oko kompjutora ako se nisu usudile pitati nekoga drugoga i rekle su da bi tako nešto trebala studirati, no matematika me uvijek odbijala. I to me i danas još dosta brine, da postoji studij bez matematike, upisala bih ga čak.
No ne mislim da je nedostatak tehničkih vještina prepreka ženama za dobitak investicija, već sama činjenica što su žene. Ako se kao žena baviš nekim područjem koje muškarci ne razumiju, manje su voljni investirati u tako nešto.
Moja konkurencija je dobila svoje financiranje preko ženskih VC-eva ili zbog toga jer su radili za ženske VC-eve. A ženskih VC-eva, to svi znamo, nema baš puno.
Ne mislim da se to razlikuje od općenite diskriminacije u zapošljavanju, problematike oko trudnoće i neshvaćanja žena poduzetnica za ozbiljno. To se vrlo često vidi kada muškarci dobiju financiranje za nekakav startup koji se bavi donjem rubljem samo zato jer su završili Harvard Business school, dok žena koja ima puno bolji customer insight i na kraju ima puno bolji proizvod ga teže dobije.
Kako se nosim s time? Gubim respekt u osobe koje razmišljaju na takav način i maknem se što dalje moguće.
Mislim da tržište žena s potrebom koja nije pokrivena mora stvarati puno veći pritisak na tvrtke i policy makere. Jer, zaista, kojeg muškog investora briga da li je tebi danas pukla naramenica u gradu, i ti sad nemaš novaca niti izbora da si kupiš novi grudnjak. Također, vrlo je teško dobiti investicije za projekte koji su još u razvoju, odnosno da bih se uopće moglo pokrenuti nešto.
Osim dobre ideje, što je na temelju tvog dosadašnjeg iskustva najvažnije da bi startup uspio?
Ne mislim da je ideja uopće bitna, jer je ideja često nešto egocentrično što sam imatelj ideje želi imati.
Bitan je pronalazk nepokrivene potrebe i problema za koji su ljudi voljni platiti i koji je dovoljno velik problem odnosno bolna točka. Ja više gledam na startup svijet kao skup opcija koje se trebaju validirati kroz analizu i onda po tome razvijati proizvod i da taj skup ljudi koji imaju problem odnosno nepokrivenu potrebu mora biti dovoljno velik da bi ulazak u takav pothvat uopće bio pametan odnosno isplativ. Bitan je korisnik i njegova želja, a ne ideja. Nezadovoljni korisnik će se brzo okrenuti i otići dalje i pronaći drugo rješenje.
Postoji nekoliko faktora koji pomažu pri uspjehu startupa ali nisu i nužni. Ali zapravo ne mogu o tome jos toliko niti pričati, jer još nisam uspješna u tome što radim, tako da me to pitajte ponovno nakon lansiranja proizvoda 🙂
