Sedmi je prosinac. Mrak je. Od zavoja do zavoja izmjenjuju se duga i kratka svjetla automobila koji se penje po Sljemenu – ide na Adolfovac. Pod tim svjetlima snijeg kao da svjetluca, kao da je tlo posuto sitnim šljokicama, a dolje u daljini svjetluca i grad na koji panoramski puca pogled. Lijepo je. Baš je lijepo. Aleksandra Zec prošla je ovim putem prije 32 godine – ona zasigurno nije stigla razmatrati kako snijeg svjetluca, a Zagreb uspavano treperi. Njoj su glavu zaokupljale druge misli. Tko je ovih petero koji su mi ubili tatu? Kamo vode mene i mamu? Hoću li više ugledati brata i sestru? Gdje su oni?
Prvi snijeg, prosinačka zima i djevojčica u pidžami
“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su joj bile zavezane. Međutim, padao je snijeg pa je ona počela posklizavati na snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo i nisam htio gledati. Potom sam čuo više pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, u Munibovoj ruci vidio sam Heckler”, priznao je Siniša priznao je Rimac – jedan od petorice koji su upali u dom obitelji Zec na zagrebačkoj Trešnjevci i zauvijek promijenili sudbinu onih koji su te večeri mirno pošli na počinak.
U toj noći sa 7. na 8. prosinca ratne 1991. godine ubijena je 12-godišnja djevojčica Aleksandra Zec. Svirepo. S njom je na Sljemenu, kod Adolfovca, ubijena i njezina majka Marija. Prije toga svjedočile su ubojstvu svog supruga i oca, Mihajla, pred kućom, dolje na Trešnjevci. Petero ljudi koji su u ovom zločinu sudjelovali nikada nisu osuđeni iako su svoje činove priznali. To su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović, pripadnici Merčepove jedinice.
Sinoć je na mjestu ubojstva Aleksandre i njezine majke podignut spomenik obitelji Zec. Spomen obilježje od sad će biti mračna uspomena da se takav zločin više nikada ne smije ponoviti. Spomenik je postavljen nakon godina i godina zalaganja Antifašističke lige, Inicijativa mladih za ljudska prava, Srpskog narodnog vijeća i brojnih drugih koji se zalažu za mir, pomirenje i konstruktivno suočavanje s prošlošću.
Pročitajte više: Koliko ćemo još puta reći ‘nikad više’ i pasivno promatrati?
Zločinci nekažnjeni i – odlikovani
Podsjećamo, petorka koja je ubila 12-godišnju Aleksandru bila je pod kontrolom Tomislava Merčepa, pomoćnika hrvatskog ministra unutrašnjih poslova, koji je 2017. godine osuđen na sedam godina zatvora. Pravosuđu je trebalo više od 25 godina da zaključi da Merčep nije učinio sve što je bilo u njegovoj moći da spriječi ovo ubojstvo. Ipak, stvarni počinitelji zločina nikada nisu osuđeni za ovaj zločin, iako su ga priznali. Kako? Zbog proceduralnih grešaka. Hrvatska je čak i odlikovala ubojice zbog uloge koju su imali u ratu.
Nakon što su pušteni na slobodu, Suljić i Hodak nastavili su puniti novine skandalima vezanim uz kriminal. Siniša Rimac, koji je ubio Aleksandrinog oca, postao jedan od tjelohranitelja Gojka Šuška i dogurao do čina pukovnika Hrvatske vojske. On je 30. svibnja 1995. primio orden Nikole Šubića Zrinskog, visoko priznanje za “junački čin u ratu”. O Mikoli se dugo ništa nije čulo, a Suzana Živković potpuno je nestala.
Dušan i Gordana – Aleksandrini brat i sestra – preživjeli su samo zato što su se uspjeli posakrivati po kući pa ih Merčepova petorka nije vidjela. Godinama kasnije tužili su Hrvatsku, a vlasti su s njima sklopile izvansudski dogovor da bi odustali od slučaja, piše Balkan Transitional Justice.
‘Nikola je Srbin, a ja Hrvatica’
Jučer, tri desetljeća nakon ubojstva, Zagreb je pokazao da se želi suočiti s prošlošću. Zagrebački gradonačelnik poručio da je Zagreb otvoreni grad, grad razlika i različitosti i grad u kojem nitko nikada ne smije biti diskriminiran po ni kojoj osnovi.
“Tog 7. prosinca 1991. godine Aleksandra Zec je imala 12 godina. Ja sam imao nepunih 10 godina i bili smo gotovo vršnjaci. Ubojice koje su počinile taj strašni zločin iako su ga priznali nikada nisu za to odgovarali – i to je sramota”, poručio je Tomašević sinoć na Sljemenu gdje je postavljan spomenik obitelji Zec.
Sramota je to “nezrelog društva u kojem se često prebacivala krivica, a rijetko preuzimala odgovornost”, poručili su u ime mladih Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava i Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća.
“Mi smo generacija koja je odrastala pod teretom ratne prošlosti i koja posljedice toga živi i dalje. Na naše je živote nepotrebno utjecala činjenica da je Nikola Srbin, a ja Hrvatica. Na naše je živote utjecala činjenica da smo odrastali u nezrelom društvu u kojem se često prebacivala krivica, a rijetko preuzimala odgovornost. U društvu u kojem su počinitelji prolazili nekažnjeno, a žrtve se svjesno zaboravljalo”, istaknula je Senna.
Cijeli govor Senne i Nikole ispred YIHR-a dostupan je na linku.
Foto: Sanja Bistričić Srića
