Tjeskoba je normalno stanje koje svaka osoba osjeti u određenim situacijama. Problem je kad je ona kronična, te iracionalna. Kako izgleda život nekog tko se bori sa socijalnom anksioznošću, iz vlastitog su iskustva prepričale naše novinarke.
Tata, ja jednostavno nisam mogla
Od malena je u meni postojao taj neki neobjašnjiv strah. Strah od nepoznatog, od ljudi. Je li na to utjecala okolina u kojoj sam odrastala, činjenica da nisam išla u vrtić ili pak to da sam rođena u ratu? Moji su roditelji donedavno kao anegdotu često prepričavali anksiozni napadaj koji sam imala sa 7-8 godina.
Sestra, s kojom sam svake subote išla na župni vjeronauk, bila je bolesna. Morala sam otići sama. Desetominutna šetnja uzbrdo do vjeronaučne dvorane činila mi se nemogućom misijom. Na to sam prohladno jutro krenula sama, hodala i u glavi su mi se vrtjele misli kako ću zasigurno zakasniti, kako ću ja bez sestre tamo, hoće li me ostali čudno gledati. Nelagoda bivanja u vlastitom tijelu prevladala je mojim mislima. Nisam imala ni 8 godina. Vratila sam se kući i tati rekla da „…jednostavno nisam mogla, pokušala sam i nisam mogla.“
Hodajuća ironija kao komunikolog sa socijalnom anksioznošću
Kako sam rasla, moje su socijalne vještine rasle i razvijale se, no i dalje sam bila samozatajna i nikad nisam prva prilazila ljudima. Iz nekog nepoznatog mi razloga, rodila se u meni ljubav i želja za novinarstvom. Rad u tom polju bio je moj san. Vjerujem da me pisanje uvijek ispunjavalo. Upisala sam studij, koji sam nakon raznih osobnih kriza i poteškoća čak uspjela završiti. Unatoč sumnjama i nevjerici mnogih.
Prije nekoliko godina prijatelj mi je rekao da sam ‘hodajuća ironija’ kao komunikolog sa socijalnom anksioznošću.
Ljudi kao ‘štake’
Život osobe koja se bori s ovim poremećajem često je izazovan. Dnevni zadaci koji su rutina za većinu ljudi, poput odlaska u trgovinu ili otvaranja vrata poštaru, nekome poput mene mogu biti najveća noćna mora. Strah je iracionalan, jer da ima u njemu racionalnog podnožja, on bi se lako otklonio. S vremenom sam shvatila što najbolje funkcionira za mene i da se moram osloboditi svoje ‘štake’.
Osobe na koje sam se oslanjala da mi odrađuju zadatke poput odlaska u ljekarnu po terapiju za anksioznost, morala sam osloboditi. Tragikomično je da nisam bila sposobna ni sama si otići po terapiju.
Pročitajte više: 10 podlih simptoma tjeskobe koju je donijela pandemija
Nesposobna za rad
Tijekom svojeg višegodišnjeg liječenja susrela sam se s više stručnjaka koji su me dijagnosticirali. Sjećam se jednog psihijatra koji je smatrao da će prijetnje poput ‘potpisivanja papira da sam nesposobna za rad’ biti plodonosne u mojoj borbi. Imale su, naravno, za mene kontraefekt. Traumatična iskustva poput tog i dolaska na pregled na psihijatrijsku hitnu na Rebru gdje medicinska sestra zaključava vrata jer pacijentica ima napadaj kojem ja sćućurena u čekaonici svjedočim, dovela su me do realizacije da moj problem možda i nije tako velik.
Najviše sam o anksioznosti i o sebi naučila sama, samospoznajom. Svoj napredak mogu pripisati ponajviše sebi. Ljudi nisu altruisti. To sam nažalost otkrila na vlastitoj koži.
Nije rijetko da se osoba osjeća sama
Mnogi ljudi ne shvaćaju anksioznost niti joj pridaju veliku važnost. Iz tog nerazumijevanja dolaze grube riječi, osude i ruganje. Nije rijetko da se osoba osjeća sama.
Često misli ‘lete sto na sat’, srce kuca ubrzano, dolazi do nekontroliranog tremora ruku i nogu, podrhtavanja glasa, čak i crveni osip po licu i prsima. Zamislite te simptome dok stojite u redu za blagajnu u trgovini, ili ste upravo sjeli na razgovor za posao. Odlaske u restorane ili ispijanje kave bez nekog u društvu nisam uzimala u obzir.
Budila se u lokvi znoja
Nerijetko se osobe sa socijalnom anksioznošću same ograničavaju. Odbijaju pozive za druženja, pristaju na manje i ne ostvaruju se maksimalno u karijernom smislu. Boje se konflikta i uvijek imaju u glavi najgori mogući ishod.
U stresnim sam se periodima znala noću buditi, dok mi je odjeća bila potpuno mokra. Znala sam što je uzrok, pa bih se samo presvukla i pokušala ponovno zaspati. Te su se situacije događale kao posljedica nekog bitnog događaja ili nečeg novog i nepoznatog što se spremalo. Naučila sam se smiriti tako da se maksimalno pripremim i proučim rutu i dnevni plan.
Utišavanje misli ponekad se čini kao nemoguća misija. Kako sam se u najgori mogući scenarij uplitala sa 7 godina, tako se uplićem i s 30.
Oblijeva me znoj i želim pobjeći
Profesorica nas proziva po redu, svakom osobom je bliže meni. Taktički sjedim u sredini dok je nekoliko redova ispred i iza mene jer tako nisam ni prva ni posljednja na redu. Jedna po jedna osoba mora ispred ploče napisati riječ i pokraj njezinu transkripciju u kosoj zagradi. Profesorica proziva mene. Oblijeva me znoj i ruke mi se tresu, jedva pričam. Preispitujem svako slovo i svaku riječ. Pišem krivo riječ koja mi je dobro poznata. Samo želim pobjeći jer trenutak traje vječno.
Kada sam krenula na studij anglistike, već sam jedan semestar studija francuskog jezika ostavila iza sebe i nisam više htjela da me anksioznost ograničava. Volim jezike i nisam mogla zamisliti da studiram nešto drugo. Svaki dan sam radila jednu stvar koja me plaši. S obzirom na to da me svaka mala stvar plašila, izazove je bilo lako pronaći. Danas zovem nekog na telefon, sutra idem na bus, prekosutra ću probati naručiti nešto što zapravo želim u studentskoj menzi bez da me oblije znoj i otiđem doma i naučim kuhati. Nakon svakog malog izazova, disala sam lakše i osjećala se mirnije kraj drugih ljudi.
Pročitajte više: “Što je anksioznost? Svjesni smo pretjerivanja vlastite psihe, no ta svjesnost nam ne omogućuje da se opustimo dovoljno da bi vodili kvalitetan život”
Molim vas maknite stvari s blagajne
Pandemija nas je sve zatvorila u kuće. Više nisam morala svaki dan dolaziti na fakultet. S jedne strane, biti doma mi je bilo olakšanje. Svaki dan više nije bio mali izazov, mogla sam se opustiti. To je napravilo korak naprijed, ali i dva koraka natrag – dalje od ljudi. Kada smo više počeli izlaziti, skrivala me maska, mali štit kojim sam se mogla izgubiti među ljudima. Unatoč tome, odlazila sam na samoposlužnu blagajnu da ne bi riskirala prodavačicu koja ima loš dan. Sama sam skenirala kodove i pospremala stvari u vrećicu dok je robotski glas vikao “molim vas maknite stvari s blagajne!!”.
Problem su postali i telefonski razgovori, čak i više od komunikacije u živo jer tada mogu pratiti lice osobe i vidjeti prema izrazima je li sve u redu. Ali preko telefona, čuje se samo glas koji dopire do ušiju iz nekog hladnog mračnog prostora. Zato uglavnom i šaljem poruke. Možda je to i generacijski jer milenijalci preferiraju takav način komunikacije. Svaki puta prije važnih poziva s nepoznatim osobama uvježbam telefonski razgovor više puta. Pišem što ću reći da ne zaboravim. Pripremam tehnike disanja. Udah tri sekunde, izdah četiri sekunde. Zatim pritisnem tipku za zvanje i slušam bipkanje s malim stankama koje prekida “halo” ili “molim” s druge strane. Druga osoba se javila, sada je opet red na meni. Vježbala sam u glavi. Mogu ja to. Udah i krenimo.
“Halo? Dostavljate li pizzu? Naručila bih jednu margaritu.”
Tko će sve doći?
Oduvijek sam bila jako tiha i to je pogoršavalo stvar. Uz osobe koje poznajem riječi su dolazile bez napora. Ali s nepoznatim ljudima ili drugima kraj kojih se osjećam anksiozno riječi ne dolaze. Što postane frustrirajuće jer se teže povezujem s drugim ljudima. Nešto me blokira i ne mogu se opustiti, a najgore je da sam to ja sama, nitko drugi.
Kada bi me netko pozvao na rođendan kao dijete, prvo što bih pitala je tko će sve doći, da se mogu pripremiti. Samo što se nisam mogla pripremiti na to da ću se samo utišati sa svakom osobom više koje će ući kroz vrata dječje sobe sa šuškavim vrećicama i pažljivo zapakiranim poklonima koji će biti rastrgani u tri sekunde.
Samo lošiji i bolji dani, ništa više od toga
Anksioznost se ne vidi izvana i to nije nešto što spominjem jer ne želim da me drugi gledaju drukčije. To me ne definira i ni na koji način određuje. Međutim, u slabijem ili jačem obliku, to je postalo dio mene, nalik disanju. Samo što je to disanje ponekad plitko i puno panike dok čujem svoje glasne otkucaje srca. Ali čak i ti trenuci prolaze i zamjenjuju ih mirna razdoblja kada se sve utiša i umiri. Dobri i loši dani se izmjenjuju i znam da će biti još loših dana i da će biti još dobrih dana kada će sve biti u redu. To je jedino na što znam da mogu računati – na stalnu izmjenu loših i boljih trenutaka.
Foto: Canva/ Privatna arhiva Silvija Peras, Matea Mitak
