Srishti Bakshi aktivistkinja je za ženska prava, fokusirana na borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja kroz povećavanje mobilnosti žena kojima je izlazak u javni prostor danas simbol slobode. Odrastajući u Indiji, od mlade je dobi svjedočila seksizmu, opasnostima javnog prostora i nepravdi prema ženama kojima je odlučila pomoći i dati toliko potrebnu mobilnost i vidljivost.
Svoju priču donosi u potresnom, no inspirativnom TED govoru.
Strah od nasilja drži žene u kućama
Odrasla je u Indiji, a s 14 godina su joj roditelji konačno dozvolili da sama ode u kino. Prigoda je to kojoj se veselila, no čim je sjela osjetila je nečije ruke na svojim grudima. Ubrzo su te ruke nestale.
“Vrisnula sam i istrčala van,” prepričava Bakshi. “Kući sam se vratila shrvana. Cijelu sam noć držala upaljeno svjetlo i bojala sam se izaći van.”
Takve su situacije svakodnevica za žene diljem svijeta. S jedne strane, žene slušaju kako ne bi trebale ići van, naročito po noći, zbog rizika od napada. S druge strane, najviše nasilja žene doživljavaju unutar vlastitog doma. Bakshi stoga postavlja pitanje: “Kamo ćemo onda?”
Pročitajte više: Rodno uvjetovano nasilje: Silovanja žena smo svjesni tek kad dođe do medija
Ističe kako se u Indiji ne viđa puno žena vani po danu, a taj malen broj dodatno pada po noći. Te žene znaju da nisu sigurne. Naime, u Indiji 45 žena po satu doživi neki oblik nasilja, od obiteljskog nasilja do silovanja.
Navodi i slučaj u kojemu su djevojčica od 13 godina i njezina majka grupno silovane na autocesti tek 45 minuta udaljenoj od doma njezinih roditelja.
“Prisjetila sam se istog takvog incidenta koji se dogodio meni,” govori Bakshi. “Bila sam shrvana. Našla sam se u istom histeričnom stanju kao i onog dana u kinu.”
Pješke dužinom Indije
Potaknuta svojim iskustvima, danas se bori za sigurniji svijet. Žene trebaju preuzeti kontrolu nad svojim tijelom i životima, a Bakshi spas vidi u mobilnosti.
U ime ženske slobode i kako bi shvatila zašto je Indija toliko nesigurna, 230 dana je provela hodajući dužinom cijele Indije. Na tom je putu postala svijesna koliko loša mobilnost doista potkopava slobodu žena koje ne mogu zarađivati vlastiti novac, a tako niti postići neovisnost.
Pročitajte više: Koliko puta žene trebaju prijaviti nasilje da bi pravosuđe i policija reagirali?
Posjetila je preko 170 gradova i sela, te upoznala preko 85.000 žena, osobno i na radionicama, u malim i velikim grupama.
Razgovarala je s njima o različitim temama, od financijske neovisnosti do obrane od napada. Štoviše, organizirala je radionice samoobrane. Učila ih je kako se verbalno izraziti. Nastojala je pomaknuti ih i natjerati da promijene svoj način razmišljanja.
Ističe i kako je brak u Indiji drugačiji nego u nekim drugim zemljama.
“Žena postaje vlasništvo svojeg supruga i njegove obitelji,” govori. “Ne može izaći van kako bi se obrazovala, zaposlila ili stvorila vlastitu zajednicu. To je taj manjak mobilnosti, društvene i fizičke. U tome se ogleda rodna neravnopravnost u našem društvu.”
Osobno je upoznala više žena koje su prošle užasne stvari. Istovremeno, ističe kako su to hrabre, sjajne žene koje su joj dale snagu da nastavi sa svojim pothvatom jer idu dalje unatoč strašnim zločinima počinjenima nad njima.
Prijevozno sredstvo kao simbol slobode
Konačno, upoznaje Jai Bharathi. Na svojem je motoru došla u isto selo u kojemu je boravila Bakshi.
Bharathi je učila druge žene voziti skutere. Tim ženama su skuteri bili puno više od pukog prijevoznog sredstva – oni su bili simbol slobode, preuzimanja kontrole nad vlastitim životom.
To je bio ključan trenutak u kojemu je povezala dvije važne stvari – ako žene pomaknemo fizički, pomanut ćemo ih i mentalno. Žene će ne samo shvaćati da mogu otići od loše situacije, već će to moći i napraviti. Ako je fizički pokretna, osjeća više sigurnosti i samopouzdanja.
Pročitajte više: Rodno uvjetovano naslje raste kada žena zarađuje više od muškarca
Bakshi i Bharathi su se udružile s namjerom da stvore pokret samo za žene, odnosno njihovu mobilnost. Odlučile su žene naučiti voziti – za sebe, kao taksistice ili kao dostavljačice za velike i male tvrtke. Te žene konačno mogu izaći iz doma, zaraditi i osloboditi se.
Također, te su žene umrežile kako bi mogle međusobno komunicirati, dijeliti savjete i iskustva. Mogu i pronaći vozačicu u svojoj blizini ako im je potrebna bilo kakva pomoć, ako čekaju prijevoz ili dostavu, a ne žele biti same.
Dosad su obučile preko 1800 žena, a u sljedećih deset godina cilj im je dostići brojku od milijun žena. Tako žele stvoriti najveću mrežu međusobno povezanih vozačica.
“Kada promislimo o mobilnosti žena, damo im siguran prijevoz i sigurnost van doma, činimo to s nadom da ćemo transformirati cijelu kulturu,” pojašnjava Bakshi. “
Ovakav će sistem imati ne samo odličan efekt na indijsku ekonomiju, već i na Indijke. Kada se žene miču, one su vidljive, a više žena u javnom prostoru znači veću sigurnost.
“Ako možemo naučiti hodati, sigurno možemo naučiti i letjeti,” zaključuje Bakshi.
Foto: LinkedIn
