Kad je 2008. godine izašla iz ureda svoje marketinške agencije “Ad Vitam” i krenula u potragu za zgodnim, malim rokovnikom koji će joj pomoći da ostane organizirana, Dunja Tadić vjerojatno nije mogla zamisliti da će joj taj dan obilježiti budućnost.
Nakon obilaska priličnog broja knjižara i papirnica, zaključila je kako na tržištu ne postoji niti jedan rokovnik koji bi ju u potpunosti zadovoljio. I umjesto da pristane na neko privremeno rješenje, Dunja se vratila u svoj ured i krenula sa stvaranjem rokovnika koji će biti samo njen.
Ženski rokovnik dizajnom i izgledom na prvu osvojio tržište
Nekoliko mjeseci kasnije, na tržištu se pojavio prvi “Ženski rokovnik”. Ta prva serija, prisjeća se Dunja, napravljena je samo u 2400 primjeraka i rasprodana je u roku od mjesec dana. Osim “Ženskog rokovnika”, Dunja i njen tim izdaju i “Dnevnik trudnoće”, tjedni planer u koji trudnice mogu upisivati tijek trudnoće i tako stvarati jedinstvenu i neprocjenjivu uspomenu.
U stvaranju i “Ženskog rokovnika” i “Dnevnika trudnoće”, Dunja i njen tim oslanjaju se na komentare i povratne informacije od samih korisnika. “Dnevnik trudnoće radio se 8 mjeseci jer smo platili i zamolili žene da po forumima istražuju što trudnicama treba i nedostaje. Na kraju je nastalo nešto što do tad nije bilo moguće naći na tržištu, a što je pronašlo svoju publiku”, ističe naša sugovornica.
S ponosom ističe da joj se stalno javljaju korisnice i daju svoje prijedloge, sugestije, ali i kritike na “Ženski rokovnik”. I dok je pohvale uvijek lijepo čuti, Dunja ističe kako ni kritike nisu za odbaciti. “Ima i onih kojima se više toga ne sviđa pa nas kritiziraju. Iskreno, ponekad više volim pročitati takvu kritiku. Nedavno nam je jedna korisnica napisala da smo dizajnom naslovnice u potpunosti zanemarili neke korisnice koje rade u “ozbiljnijim tvrtkama”. Mislili smo da smo i takve korisnice “pokrili”, ali eto, očito ćemo morati i o tome razmisliti”, sa smiješkom govori Dunja te dodaje kako svake godine na Facebook stranici provode anketu kroz koju dobivaju važne informacije za sljedeću generaciju “Ženskog rokovnika”.
Iako se “Ženski rokovnik” na tržištu obično pojavljuje u studenom, njegova priprema počinje već početkom godine. Od samog dizajna unutrašnjosti, naslovnica, preko tiska i ručno lijepljenih ogledalca i ubacivanja dodatnih dijelova. “Naslovnice su najvažnije na tom rokovniku. Naše korisnice će nam “oprostiti” ako unutrašnjost nije u potpunosti pogođena, ali naslovnica koja nije pogođena se neće prodati. Između početnih 20-ak, na kraju treba odabrati pet ili šest koje će ići u tisak”, pojašnjava Dunja.
Poduzetništvo nije posao, već stil života
Svoju marketinšku tvrtku vodi posljednjih 11 godina i, kako sama kaže, poduzetništvo nije posao, već stil života. “ Mislim da ako ste poduzetnik, to vam je stil života. Jer nitko od nas ne može u 17 sati isključiti računalo i više ne misliti na posao”, iskreno ističe Dunja.
Nakon što je devet godina imala ured u koji je svakodnevno odlazila na posao, od početka ove godine, radi od kuće. Ured joj je smješten u jednoj od soba u stanu i s poslom kreće kad odveze sina u školu. Iako je prethodnih godina imala suradnice, troškovi poslovanja prisilili su ju da sve preuzme na sebe. A to nije nimalo lako.
“Priznajem da sam se malo precijenila. Gotovo pola godine sam išla na spavanje iza ponoći, a dizala se u pet ili šest ujutro. No, to je posao, a i nije vrijeme da nađem nekoga tko bi me malo rasteretio jer bi ta osoba trebala krenuti od nule”, iskrena je Dunja.
Ujutro najprije odgovori na e-mail poruke, potom se posvećuje ispunjavanju narudžbi s web shopa ili odlazi na sastanke. Kako je samohrana majka, a njen sin iz škole dolazi u pola pet, najčešće s poslom prestaje u to doba. Jedino kad se dogode neke izvanredne situacije “ostaje” dulje na poslu.
“Moram priznati da jedno i drugo ima dobre i loše strane. Za odlazak u ured morate se prije svega pripremiti – obući, našminkati, otići. Onda, ako imate zaposlene u uredu, tu je i ta socijalna komponenta. No, ako ste majka imate osjećaj da ne možete biti uz svoje dijete kad je ono bolesno. Iako kod kuće imate laptop, ipak se osjeti ako izostajete iz ureda jer vam uvijek nešto nedostaje da možete konkretno raditi. S jedne strane je bolje jer vas odvaja od ureda. Ne može vam pasti napamet da kad obavljate posao kod kuće, da radite nešto što možete napraviti drugi dan u uredu.
Ako pak radite od kuće, koliko god se trudim da se dovedem u red, izvučem iz trenirke, jer to psihološki djeluje na mene, moram priznati da ima dana kad gotovo ne izađem iz kuće. Meni možda više fale ljudi s kojima radim. Jer ovo je kreativan posao, a često vam treba da s nekim razmijenite ideje. To mi najviše nedostaje”, priznaje Dunja i dodaje kako se ona nalazi sa svojim suradnicama, ali nije to to, kao kad se viđate redovito na poslu.
Priznaje da je, po njenom mišljenju, bolje imati ured koji nije kod kuće. Jer često joj se događa da se ne može isključiti od posla pa odgovara na e-mail poruke i u gluho doba noći.“Ispada da i u slobodno vrijeme radim”, kaže Dunja.
A da joj je slobodno vrijeme izuzetno bitno, govori i činjenica da je samohrana majka 18-godišnjaka Igora koji je autistično dijete.
Nisam očekivala da će moje pismo tako odjeknuti
“On ima 18 godina, a potrebna sam mu kao da je dijete od dvije ili tri godine. Nemam taj luksuz da završim s poslom, ručamo i da onda on bude u svojoj sobi ili s prijateljima, a da ja imam svoje vrijeme. On je divan i dobar, ali mu teško mogu objasniti da sad nije trenutak za igranje. Kad ja nešto moram obaviti za računalom, on trpi jer ne razumije zašto mu se ne mogu posvetiti”, priča Dunja.
U periodu kad je produkcija “Ženskog rokovnika” najintenzivnija, jako malo vremena provodi sa sinom. Tada joj u pomoć priskače jedna djevojka koja onda provodi vrijeme s Igorom dok ne završi s poslom. No, priznaje, tada malo “pokvare” odnose, ali kad se posao malo uspori onda se stvari vraćaju u normalu.
Dok je Igor bio manji, veliku pomoć imala je u svojoj majci koja je jedno vrijeme čak i živjela s njima. Međutim, njena je majka već u godinama i više joj ne može toliko pomagati oko Igora, a on zahtjeva mnogo pažnje i vremena.
Nedavno je Dunja, upravo zbog sina, izazvala veliku pozornost u javnosti, jer je na Facebooku “otvorila dušu” i u otvorenom pismu svom susjedu, koji se stalno žali na buku koju Igor proizvodi i zove policiju, rekla sve ono što ju “boli” zbog takvog odnosa.
“Znate što me najviše zaboljelo? To što je ta buka na koju se susjed žalio, minimum buke koju jedno dijete poput Igora može proizvesti. Kad biste tu svu buku koju on spominje zbrojili u danu, ne bi bilo više od 20-ak minuta. To je manje nego što bi jedno dijete koje se voli igrati proizvelo.
Živimo u Zagrebu 13 godina i nikad nam se nije dogodilo da se susjedi žale na njega. Susjed ima pravo da se svaki put žali na buku i policija mora po službenoj dužnosti doći.
Policajcima zaista nemam što prigovoriti, oni odrađuju svoj posao. No, oni dođu i zapisuju njegove podatke u blokić, a on je dijete koje nije ni krivo ni dužno”, priča Dunja i dodaje kako se susjed nakon tog pisma više nije javljao.
Međutim, javili su se ostali susjedi. Dali su joj podršku, počeli im pristupati na stubištu i u liftu, predstavljati se Igoru. A pismo je odjeknulo i dalje od njene zgrade.
“Znala sam kolika je moć Facebooka, ali nisam očekivala da će tako odjeknuti. Podijeljeno je preko 4500 puta, prenosili su ga mediji u Hrvatskoj i regiji. Imalo je odjeka. I sve reakcije, a bilo ih je jako puno, sve su stvarno pozitivne”, ističe Dunja i kaže da joj je najdraže jer su ljudi koji nisu bili svjesni što znači imati dijete s autizmom shvatili što proživljavaju.
“Pored svega što život nije lak, naučite se živjeti s tim s jednom lakoćom, jer prihvatite da je tu. Igor je zaista jedno sretno i raspoloženo dijete, a ja sebe najmanje vidim kao majku koja nije sretna. Nas dvoje smo sretni i kad to jednom prihvatite idete dalje. Ta djeca imaju načine da vas usreće nekim svojim malim stvarima koje vam pokažu da im nešto značite. Drago mi je da sam možda pomogla drugim roditeljima s istim problemima”, kaže Dunja.
Nemojte se bojati prihvatiti izazov
Unatoč svim izazovima s kojima se susretala tijekom života, Dunja ima samo pozitivne poruke za sve žene koje žele krenuti u poduzetničke vode. Pa i one koje imaju djecu s posebnim potrebama.
“To vam ni u kom slučaju ne bi trebao biti ograničavajući faktor da nešto napravite u svom životu. Da pokrenete posao, odete na put ili ostvarite svoje poslovne i životne snove. Bolest s kojom se svakodnevno nose majke djece s posebnim potrebama, ne bi trebala biti ograničavajući faktor. Jer, sreća prati hrabre. Meni se to pokazalo istinitim. Krenite sa srcem, željom i voljom. Koliko god nas takva djeca iscrpljuju i fizički i psihičkih, ona su nam i najveća inspiracija. Ne samo da bi im osigurale materijalna sredstva za kvalitetniji život, već i inspiracija koja nas tjera dalje”, poručuje na kraju Dunja Tadić.
Foto: Privatni arhiv
