Obzirom na to da održavam „vještičje igraonice/radionice“ s djecom u knjižnicama, u cilju promocije knjiga općenito i pripreme hrane po receptima iz kuharica, pitam se hoće li mi činjenica da sam razvila samopromidžbeni koncept sebe kao „vještice sa Savice“ pomoći da čarolijama preživim kao poduzetnica u Hrvatskoj? Kako je to biti samohrana mama poduzetnica?
Hajde da nešto kažem iz perspektive vlasnice d.o.o.-a, po zanimanju pravnice i sudske tumačice. Da, nisam pogriješila, tako se kaže, sudska tumačica – to su nedavno promijenili, iz nepoznatih razloga. Naravno da sam potom, nakon skoro 20 godina, zbog te sitnice odmah izradila i novi pečat s natpisom „tumačica“. Iako mi je stari „tumač“ bio sasvim dobar i nije trebao zamjenu (usputno, tih cca 200 kuna bih radije bila dala kćeri za džeparac, ali eto nisam mogla…jer trebalo je izraditi pečat).
Povezano:
- Ministru Mariću uputili smo zahtjev za izmjenom Zakona o doprinosima
- Zašto je izmjena Zakona o doprinosima nužna za poduzetništvo?
- Katarini Zlatec pravna karijera nikada nije bila želja, no pomogla joj je da danas živi svoje snove
Kako živi samohrana mama poduzetnica?
Napominjem da je moje mišljenje obojeno time što više ne radim kao pravnik s položenim pravosudnim ispitom niti u odvjetništvu niti kao kakav savjetnik niti kao voditelj pravne službe (zaključila sam da to ne želim raditi u ovoj klimi i ovakvim uvjetima rada pa sam svima redom davala otkaze, kako kaže i moj LinkedIn profil).
Ponajviše je moje viđenje gledano kroz prizmu toga što sam 100% vlasnica svoje mikro-firmice, Lu traži zvijezdu d.o.o., s jednom jedinom zaposlenom osobom. Ta osoba sam, naravno, ja sama. Usputno sam i samohrana majka 12-godišnje kćeri, a imamo i jednooku mačku. Stanujemo u betonskoj zgradi na trnjanskoj Savici i obožavamo naš zeleni kvart koji je odmah tu, blizu centra, pored te divne i jedine nam Save. Eh, da, biti direktorica načelno zvuči super… ali možda baš i nije kad živite u Hrvatskoj u sadašnjem trenutku. Nije super nego je doslovno „pekel peklenski“, kaj bi rekli naši stari. Da, to je još gore od „obiteljskog obrta“ u kojem rade svi članovi obitelji, kako tko stigne.
Konkretno, moja firmica se uglavnom bavi intelektualnim uslugama (ovjereni i neovjereni prijevodi sudskog tumača, izdavanje knjiga – zapravo kuharica za djecu, plus održavanje igraonica/radionica s djecom u knjižnicama, na temu kuhanja i čitanja knjiga…). Evo onda kako izgleda život samohrane majke/vlasnice firme/direktorice/jedine zaposlene/pravnice i sudske tumačice, ponosne vlasnice Certificate of Proficiency in English (poznatije kao „C2“) i autorice spomenute kuharice za djecu, pri čemu upravo radim i na drugih izdanju iste, kao i na nastavku, sa sljedećih 100 recepata (uključujući i fileke, i cimet kruh i svašta nešto).
Zaboravite godišnji odmor
Na godišnjem nisam bila od 2016. (upitno je jesam li i tada bila jer se pošteno nisam odmorila zapravo dobrih 20-ak godina, još od kada sam se prvotno bila zaposlila u odvjetničkom uredu) – ne računam povremene „izlete“ od jednog dana ili 3 dana busom do Zadra ili Baške ili Novog Vinodolskog – uvjeravam vas da to nije odmor već samo udah zraka da biste uopće mogli dalje.
Povezano:
- Od 1.1.2019. gotovo je sa ženskim poduzetništvom
- Kako Vlada poreznom reformom planira definitivno potkopati žensko poduzetništvo?
- Kako žive i rade “zlorabiteljice” kojima ministar Marić konačno želi stati na kraj?
- Čeka nas val zatvaranja malih tvrtki zbog štetnog Zakona o doprinosima
Radno vrijeme ne postoji
Radno vrijeme praktički nemam, radim što stignem, kad stignem i kako stignem, stalno zapisujući koje još sve stvari treba napraviti da ne upadnem u neki birokratski bezdan, tj. da mi netko negdje zbog tko zna čega ne prilijepi kaznu ili namet ili neki -rez (misleći porez, prirez, narez, zarez ili kako se to već zove…). Vrlo često ustanem u 6 ujutro, s prvim zrakama sunca, i to još jako dobre volje jer snatrim da će taj dan možda biti skroz bez novih problema koje su mi nametnule neke institucije/firme/ljudi itd., odnosno da će neki novci možda kapnuti na žiro, ako bude sreće i zvijezde se tako poslože…
Puno vremena u danu trošim na raznorazne administrativne stvari, koje u biti ne bi nužno trebale biti moj posao jer imam toliko stvari koje bih puno radije željela napraviti ili završiti poslovno (misleći, stvari koje se tiču doista onoga zbog čega je moja firma osnovana). Međutim oduvijek sam u nemogućnosti naplatiti dovoljno svoj VSS rad u ovoj Hrvatskoj, tako da nikako nemam dovoljno novaca zaposliti bilo koga da me zamijeni u bilo kojem aspektu poslovanja. I tako već od 2011. godine…čak i usprkos nekoliko godina mirovanja firme, ništa se nije promijenilo niti nakon što sam je ponovo probudila iz sna u prosincu 2017. Sve je isto.
Vaš rad neće biti dobro plaćen
Ne, još je i gore ove 2020. Pa kako to u 21. stoljeću? Počnimo od toga da posla nema. Pogrešno. Posla ima na bacanje, ali gotovo nitko nije spreman platiti uslugu onoliko koliko dotična košta. Posebice ako se radi o intelektualnim uslugama, izdanim knjigama ili sličnome. Gotovo svi će platiti kavu, čak i frizuru, a taksi svakako, to da. Drugim riječima, obrtnici koji imaju posla s gotovinom nekako ipak mogu na kraj sa svime jer znaju koliko novaca imaju u rukama. Za razliku od toga, ja izdam račun nakon što sam izvršila uslugu prijevoda, napatila se maestralno i ponekad bila kritizirana jer mi je prijevod „prepravnički“ (da pojasnim – tako bi i trebalo biti jer se radi o prijevodu sudskog tumača).
Tragedija od koje mi se srce slama je u tome što već a priori radim u uvjetima totalnog dampinga, tj. čak i za po 3 puta manju cijenu nego li što je propisuje pravilnik o sudskim tumačima. Naravno da to ne želim, ali izbora nemam – rad s prevoditeljskim agencijama nas je prisilio da prihvaćamo jedino što možemo. Čak i te agencije su svjesne naše situacije pa nam i ukazuju na to da izbora nemamo i neka prihvatimo što možemo. I točno, u pravu su.
Neplaćanje i kašnjenje s plaćanjem neću niti opisivati. O tome se sve zna. Strašno je i to je tako. Uz to naglašavam da čak totalno shvaćam male ljude i male firme kad kasne s plaćanjem jer skroz suosjećam, obzirom da sam i sama bila u tim situacijama, čak i često. Za njih imam univerzalnu empatiju, razumijevanje i ne zamjeram im niti najmanje.
Katarina Zlatec, dipl.iur., sudska tumačica za engleski jezik, vlasnica i direktorica u Lu traži zvijezdu d.o.o. (alias Korina Keti Zlatec, autorica dječje kuharice „100po100 autentičan vodič po kuhinji za moju kćer“).
Foto: Privatna arhiva
