Ana Ražov je direktorica financija i distributivnog centra za Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu u Takedi, farmaceutskoj firmi gdje radi skoro 9 godina. Na 4. Konferenciji za žene u financijama, u organizaciji Women in Adria, ispričala je svoju emotivnu i inspirativnu životnu priču.
Razmišljala je hoće li uopće stati pred nepoznate ljude i održati prezentaciju o svome životu. Hoće li iznositi privatne stvari, probleme, borbe i izrazito teške trenutke kroz koje je prošla. Međutim, odlučila je da to ipak želi. Kaže da ljudi trebaju čuti i vidjeti da, koliko god bilo teško u životu, uvijek se možemo podići i napraviti nešto za sebe i svoj život.
Integritet, ustrajnost, poštenje i jednakost – tri vrijednosti koje treba imati svaki čovjek
Takeda je japanska farmaceutska firma, jedna od najstarijih na svijetu – postoji skoro 240 godina. Imaju preko 50 tisuća zaposlenika u cijelom svijetu i prisutni su u više od 80 država. Ana je u Takedi tako dugo zbog njihovih načela koja ih vode u poslovanju više od 200 godina: integritet, jednakost, poštenje i ustrajnost.
„Smatram da su to 4 najvažnije vrijednosti koje čovjek mora imati, bez obzira što radio u životu. Zato sam ostala tako dugo, bez obzira na sve kroz što sam prošla u firmi – 3 integracije, neprospavane noći, puno posla i izazova.“
Kao mala djevojčica nije maštala o tome da radi u financijama. Kroz smijeh kaže da misli da niti jedna malena djevojčica nije maštala o tome da bude direktorica financija.
Pročitajte više: Ana Ražov: Od očajne samohrane majke koja nema djetetu za mlijeko do uspješne i zadovoljne poslovne žene
Život piše neplanirane stranice
„Maštala sam o velikom vjenčanju, predivnoj haljini, o svom princu s kojim ću živjeti dugo i sretno do kraja života. Sanjala sam o tome da imamo dvoje ili troje djece, zvali bi se Luka, Lovro i Laura. I da ću biti doktorica koja će spašavati živote. Naravno, ništa od toga se nije ostavilo!“, počinje svoju emotivnu priču Ana Ražov.
Udala se jako mlada, dobili su djevojčicu koja nije Laura, nego Magdalena, a nisu ni živjeli sretno do kraja života. Ubrzo su se rastali. Nakon razvoda njezin bivši suprug odselio se jako daleko, a ona i malena, dvogodišnja Magdalena, ostale su same.
Razvod, maleno dijete, otkaz – što te ne ubije, to te ojača!
„Ne samo da smo ostale same u podstanarskom stanu, nego sam u tom istom mjesecu ostala i bez posla. Meni je to bilo okej, mislila sam da će mi netko malo nešto davati s burze, imat ću za režije i stanarinu, ma naći ću ja nekakav posao. Sva sreća što sam uspjela pronaći posao u prva tri tjedna. To je bilo vrijeme kada je litra mlijeka bila 3 kune. Prekopala sam sve torbe doma da skupim željezo, ali nisam uspjela skupiti za mlijeko. Hranila sam dijete s čokolinom i vrućom vodom. Bila je sita, nije bila gladna i bilo joj je dobro“, priznaje Ana.
Najgore od svega, kaže, bilo je to što je samoj sebi bila najveći neprijatelj. Nije se mogla otvoriti ljudima oko sebe, reći da joj je teško, a pogotovo nije mogla potražiti pomoć. Iako je imala divne roditelje i brata koji žive blizu, nije samoj sebi htjela priznati da joj je pomoć potrebna.
„Trebalo mi je puno vremena da shvatim jednu stvar: ako tražiš pomoć, to ne znači da nisi uspjela! To samo pokazuje koliko si snažna i svjesna sebe i svoje situacije. Treba biti hrabra i tražiti nekoga da ti pomogne.“
Pročitajte više: Nakon krize pozitiva i nada u bolje sutra: Četvrta Konferencija za žene u financijama održana je u duhu inovacija, održivosti i ustrajnosti
Napredovanje sa sobom donosi i veću odgovornost
Sve prolazi pa je tako prošao i taj teški period. Našla je posao u struci. To joj je bilo najvažnije. Tamo je bila dvije godine, a nakon toga je došla u Takedu. Prvo je bila na poziciji financijskog suradnika, prvi puta se susrela sa farma biznisom. Bila je, priznaje, izgubljena u prostoru i vremenu. Došla je u hibridnu organizaciju gdje nitko nije imao vremena sjesti s njom i nešto joj pokazati.
„Čim dijete zaspi, ja sam uzimala računalo i učila sve pojmove koji su mi bili potrebni za posao. Ali malo po malo, kao i svi, uhvatimo sve što nam je potrebno. Nakon dvije godine u ovoj firmi, pružila mi se prilika za napredovanje. Dobila sam veću regiju i višlju poziciju u financijama.“
Tada je Magdalena trebala krenuti u školu. Znala je da napredovanje donosi sa sobom veću odgovornost, drugačije rano vrijeme i putovanja koja su znala trajati po par dana.
„Želite to, jako! Želite napraviti nešto u tim financijama i napredovati, a s druge strane vodite borbu: Pa ja sam samohrana majka! Kako ću dati djetetu sebe sto posto i poslu isto toliko? To je nemoguće, ja to ne mogu. Neću to prihvatiti. Borila sam se 10 dana sama sa sobo – to je bio rok za prijavu na interni natječaj. Onda sam stala i rekla: Pa imaš roditelje dvije ulice dalje!“
„Kako se život s nama šali!“
Tada je shvatila da ne može više biti „neprijatelj samoj sebi“ i potražila je pomoć svojih roditelja. Roditelji su je podržali i na kraju se prijavila na tu poziciju. Ali, isti tjedan kada je dobila poziciju, njezinome tati su dijagnosticirali tešku i rijetku genetsku bolest.
„Kako se život s nama šali! U tom trenu sam radila u firmi koja je među 8 najjačih firmi u svijetu koja radi na istraživanjima i u proizvodnji lijekova za teške i rijetke bolesti. Onda vam tata dobije takvu jednu bolest, ali za tu bolest nema lijeka“, kaže Ana.
U tom trenutku je shvatila da se mama mora brinuti za tatu i da više ne može imati njihovu pomoć u toj mjeri. “Razmišljala sam da dam otkaz, obratila sam se i svome bratu. Tada sam shvatila koliko sam zahvalna što radim u farmaceutskoj industriji. Vi se svaki dan možete veseliti jer znate da ste taj dan nekoj bolesnoj osobi pomogli.”
Pročitajte više: 5 pogrešnih stavova žena i kako ih promijeniti!
Sve se može kad se hoće, ali prvo treba zavoljeti sebe!
„Konstantno se borite s pitanjima: Kako ću biti majka i poslovna žena? Kako ću voditi svoj tim na poslu i svoje dijete doma? Ja sam dvije tisuće kilometara dalje na službenom putu, a svejedno su mi misli u njezinoj zadaći. Tada sam shvatila da je komunikacija najvažnija! S djetetom pogotovo, bez obzira na to što ima jednu godinu.“
Jednako je tako važna i komunikacija na poslu. Trebamo znati reći kada ne možemo duže ostati na poslu jer moramo na roditeljski. Još je izrazito bitno za balansiranje privatnog i poslovnog – delegiranje. Iako smatramo da ćemo brže, bolje i lakše napraviti posao, nego ga objasniti neiskusnom kolegi – to dugoročno nije dobro.
„Samim time svom članu tima dajete na važnosti jer se osjeća dobro i osjeća da mu vjerujete. Također, osjetite i zahvalnost s njegove strane jer ste mu vi pomogli da uči, raste i razvija se. Jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila u životu je to da uvije treba biti sretan! Bez obzira na sve što vam se događa, sretni morate biti tu, sada, u ovom trenutku i s onim što imate! Ako ste vi sretni, sretniji su i svi oko vas!“ , zaključila je Ana Ražov.
Foto: Martina Cvek
