Krenuti u poduzetništvo nije lako, ali većina poduzetnika se slaže da se sav trud na kraju i isplati. S tim se slaže i Martina Šimić koje je pokrenula Salon za uljepšavanje MarTina prije šest godina, a u jeku pandemije je odlučila pokrenuti i kafić. No, put do toga nije bio jednostavan.
U Zagreb je došla kao mlada djevojka iz sela udaljenog 30-ak kilometara. “A nekako sam vjerovala da veći grad znači i veće mogućnosti.”
Prije nego što je krenula u poduzetništvo radila je kao šankerica, administratorica u uredu, radila je u pekari, a čak je bila i čistačica u jednom wellness centru. “Zaista mi nikad ništa nije bio problem raditi, ali svi ti poslovi su mi ipak pokazali da za sebe želim nešto drugačije, da želim nešto bolje.”
Od djetinjstva ju je zanimala kozmetika pa je na tom tragu upisala tečaj za geliranje noktiju. Nakon što je završila tečaj, shvatila je da se time želi baviti, ali da je daleko od dobre manikerke. “Odlučila sam ne odustati nego sam vježbala na svojim prijateljicama.”
Pročitajte više: Kako izgleda “novo normalno” za poduzetnice u beauty i fitness sektoru?
Nakon što bih, obično nakon 23 sata, završila s poslom, na prijateljicama bi vježbala raditi nokte
S vremenom je njezin rad bio sve bolji, a s njim je rasla i njezina volja. “I tada sam shvatila da želim otvoriti vlastiti salon za nokte. Naravno, to je bila samo ideja za koju mi je trebao novac kojeg tada nisam imala. Ali sam imala cilj! Našla sam još jedan posao i radila dnevno 15 sati – i tako godinu dana. Bila sam šankerica na svom redovnom poslu, zatim sam radila kao konobarica u jednoj pizzeriji, a i čuvala sam djecu. Sve za kunu više. Nakon što bih, obično nakon 23 sata, završila s poslom, u svojoj garsonijeri od 18 kvadrata sam na prijateljicama vježbala raditi nokte. Nakon godinu dana takvog tempa sam dala otkaz na svim poslovima, dignula kredit i dala sebi rok da ću u 30 dana otvoriti salon.”
Pronaći adekvatan prostor je bio prvi izazov s kojim se susrela, a pronašla ga je tako što je slušala samu sebe. “Kad sam došla u prostor u kojem sam na kraju i otvorila salon, znala sam da je to to. S obzirom na to da sam imala ograničen budžet nisam mogla unajmiti dizajnera za uređenje prostora nego sam se primila olovke i papira i sama crtala.”
Njezin salon za uljepšavanje nudi trajni lak, njegu noktiju, ekstenziju trepavica, bojanje i korekciju obrva, trepavica, pedikuru, depilaciju, IPL i, naravno, šminkanje koje zbog trenutne situacije i ne radi toliko.
Nakon pet godina poduzetništva, odlučila sam otvoriti i kafić
Ideja o kafiću se rodila spontano, prijašnji vlasnik je na mjestu pored njezinog salona držao kafić, a Martina se često šalila kako će ona to naslijediti kad on ode u mirovinu. On je stvarno otišao u mirovinu prošle godine kad je prvi val korone zatvorio sve poslove. “Zvao me i pitao jesam li stvarno razmišljala da uzmem taj prostor. Malo sam razmislila o ponudi i jednostavno sam prihvatila. Pomoglo je i to što sam otplatila kredit za salon pa sam mogla uzeti drugi.”
Salon za uljepšavanje i kafić, oboje naziva MarTina, se nalaze na Vrbiku. U kafiću trenutno ima jednog djelatnika i jednu studenticu, dok u salonu radi samo ona uz jednu praktikanticu koja je gluha, odnosno ima slušni aparat. “Dobro smo se snašle, tu je već nekoliko mjeseci i ako dovoljno nauči, ostavit ću je.”
Pročitajte više: Kako voditi uspješan beauty salon?
Klijenti su dolazili putem preporuke!
Nakon otvaranja, salon za uljepšavanje je malo radio jer nije imala klijenata. “Čekala sam klijente i gledala kako ih privući. Najviše su mi dolazili putem preporuke, odradiš dobar posao pa te netko preporuči. Ali je privlačila klijente i putem Facebooka, letaka, ali i drugim marketinškim kanalima.”
Kako tada nije imala popunjen dnevni raspored, odlazila bi na sve evente i prihvaćala sve suradnje, čak i kada nisu bili plaćeni ili su bili slabo plaćeni.
“Čak sam i na jedan portal na kojem se nude usluge po nižim cijenama stavila toliko velik popust da nisam imala gotovo nikakvu zaradu, ali su zato žene koje su dolazile postale moje stalne klijentice. Pružila sam im kvalitetu i ugodan ambijent, a toga se držim i danas, pet godina kasnije, samo što imam puno više usluga u ponudi.”
Zašto nikad nije odustala?
“Da se ne lažemo, milijun puta mi je palo na pamet što je meni to trebalo, ponajviše kada bih zbog posla propuštala neke važne događaje u životima mojih bližnjih. Ili bih dolazila na kraj nekih proslava, mrtva-umorna. Imala sam osjećaj da se maksimalno dajem i trudim oko posla, a novca nikad manje. Ali sam s vremenom počela uviđati da se trud isplati, da ljudi cijene moj rad.”
Nakon dvije godine strepnje i borbe, posao je postao stabilniji, ali to nije značilo da je vrijeme za opuštanje.
“Ne možete si dozvoliti ikakav pad kvalitete jer zadovoljan klijent je najbolja reklama i taj nivo je trebalo u najmanju ruku održavati, ali sam se trudila uvijek dizati letvicu više. Postala sam i certificirani edukator za kanadske proizvode za stopala na području RH. I taman kad sam mislila da stvari počinju teći glatko, dogodila se korona. Nevjerojatnom brzinom se sve promijenilo, trebalo se ponovno boriti, opet se javio osjećaj kao da sam na početku svega.”
Javljala joj se misao treba li uopće ostati u Hrvatskoj i truditi se ili je bolje otići u Irsku i okušati život tamo. “Mislila sam ‘Pa frendica mi je već tamo, imam gdje biti barem u početku, sigurno ne može biti teže nego u Hrvatskoj…’ Ali sam odlučila ostati i boriti se. Štoviše, u tom ludom periodu neizvjesnosti, nepoznavanja što će se dogoditi s koronom, ja sam odlučila otvoriti caffe bar. Svi s kojima sam tada pričala o toj ideji su mislili ili da se šalim ili da sam luda. Tko bi u jeku pandemije otvarao kafić? E, pa ja!'”
Međutim, razlog zašto nije odustala je bio taj što se kroz život naučila boriti s nedaćama. “Ja sam odrasla bez oca, moja majka je bila čistačica i cijeli život sam imala nekakvu borbu i patnju. Onda sam se udala s 20 godina i s 21 sam se već rastala jer sam bila prevarena. Sve te životne nedaće sam prihvatila i kroz njih očvrsnula, kako me nešto udari, ja ojačam. Nisam se htjela predati, a lijep je osjećaj kad sam nešto stvaraš i još je ljepše kad vidiš rezultat toga.”
Priznaje, privatni život nema, samo tu i tamo pronađe vrijeme za druženje s prijateljicama i obitelji. No, to je bila spremna žrtvovati kako bi ostvarila svoje poslovne planove kojih ni u krizi ne manjka.
“Uvijek moraš imati neki cilj, to me drži. Sad imam zamisao otvoriti puno veći salon od ovog gdje bih proširila i usluge na lice, to je sljedeći cilj. Možda otvorim i neku slastičarnicu u budućnosti, svakome je potrebno nešto što ga pokreće, a mene planovi pokreću”, zaključila je.
Foto: Alan Grubelić
