Dr. sc. Marsela Car, dobitnica stipendije L’Oréal UNESCO u 2022. godini, ove godine je obranila doktorat na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Trenutno surađuje na nekoliko znanstvenih projekata na Zavodu za automatiku i računalno inženjerstvo u sklopu matičnog fakulteta. Njeno područje je robotika.
Nakon što je 2016. godine diplomirala, nastavila je raditi na projektu kod tadašnjeg mentora. U pitanju je bio EU projekt u sklopu kojeg su razvijani roboti za interakciju s pčelama, što opisuje kao inženjerski i znanstveno izazovno iskustvo. Nakon pola godine rada na projektu, upisuje doktorski studij.
Robotska ruka neprocjenjiva je pomoć u poljoprivredi
Po završetku projekta, prelazi na novi i mijenja mentora unutar iste laboratorijske grupe. Tako se sljedećih nekoliko godina bavila projektima vezanima uz robotske ruke i njihovu primjenu u poljoprivredi i industriji.
Roboti se već godinama koriste u industriji. Primarno su zaduženi za vrlo precizne zadatke, poslove koji zahtijevaju primjenu velike sile ili pak za repetitivne zadatke koji su ljudima u pravilu dosadni. Izazov je korištenje robotskih ruku u domenama izvan industrijske, kao što je poljoprivreda ili ljudska svakodnevica. Projekt na kojem je provela većinu doktorskog istraživanja bavio se stakleničkim uzgojem pomoću robota na primjeru uzgoja paprike. Kako su paprike vrlo osjetljive, potrebno je zaista paziti tijekom obavljanja agronomskih aktivnosti kako se biljke ne bi oštetile.
“Industrijski roboti nažalost nemaju osjetilne mogućnosti koje bi im omogućile takvo podatno ponašanje, za razliku od kolaborativnih koji pak nisu tako precizni i robusni,” objašnjava. „Mi smo nastojali osposobiti robote koji nemaju osjetilne sustave da se ponašaju kao oni koji ih imaju, ili osposobiti one koji imaju te osjetilne sustave da se ponašaju kao klasični industrijski roboti.“
Iako ljudi tehnologiju vole smatrati savršenom, kako bi opisala ograničenost robota, Car se poslužila primjerom gletanja. Ono se izvodi savitljivom špahtlom pomoću koje se masa razmazuje po površini. Jedan klasični industrijski robot može ponavljati taj pokret, ali nema povratnu informaciju o trenutnom stanju svog alata. On ne osjeti masu ili koliko je špahtla savijena. Ne razlikuje maše li po zraku ili oštećuje zid. Ako takvom robotu ugradimo dodatni osjetilni sustav, kao primjerice vizualni sustav (kameru) koji snima kako se špahtla savija, robot može dobiti povratnu informaciju o tome kako nanosi masu.
Pročitajte više: Odabrane četiri nove stipendistice Nacionalnog programa stipendiranja „Za žene u znanosti“
„Lakše je raditi s robotima, nego s ljudima.“
Njezin karijerni put nije bio odmah definiran. Nakon završene matematičke gimnazije, Car je zanimalo puno toga. No, odlučila se za Medicinski fakultet od kojega je nakon prve godine odustala.
„Iako sam se uspjela natjerati da sjedim i učim tolike količine informacija, to mi je bio puno veći napor nego savladati neke apstraktne koncepte koji se savladavaju na tehničkim smjerovima. Nisam se snašla u tom načinu savladavanja gradiva,“ otvoreno govori Car. „Uvijek mi je lakše i draže dobiti problem za koji moram naći rješenje, nego da se moram prisjetiti informacija.“
Pri izboru drugog fakulteta dvoumila se između studija znanosti i studija nečeg direktno primjenjivog. Odlučila se za FER pretpostavljajući da joj direktna primjena naučenog može omogućiti lakše zapošljavanje u odnosu na otvoreni edukacijski put koji bi dobila studirajući znanost.
U konačnici joj nije žao što je napustila studij medicine.
„Lakše je raditi s robotima, nego s ljudima,“ govori kroz smijeh.
Na promjenu studija njezini su prijatelji i obitelj reagirali vrlo pozitivno, ističući kako je konačno odabrala pravi put za sebe.
Zanimljivo, njezina su se dva studija na neki način sjedinila. Car, naime, kroz istraživački projekt surađuje s poliklinikom Radiochirurgia. Zadatak je pomoću rendgenskih snimki preciznije detektirati organe i poremećaje. Roboti se inače već koriste u medicini. Cilj projekta je postići da ti roboti preciznije zrače, odnosno da ozrače što manje zdravog tkiva za maksimalnu sigurnost i dobrobit pacijenta.
Pojašnjava kako specijalist u pravilu dobro vidi razliku. No, problem je objasniti to tehničkom sustavu kao što je robot i naučiti ga da tijekom izvođenja zahvata precizno prati poziciju mete.
„Uvijek je jako laskavo napraviti nešto što bi nekome pomoglo i što je napravilo neki značaj,“ priznaje Car. Otkriva i kako voli rješavati probleme, te kako su joj rokovi odličan pokretač.
Smatra kako joj je upravo vrijeme provedeno na studiju medicine pomoglo da lakše komunicira sa suradnicima na interdisciplinarnim projektima. Čini joj se da postoji neki komunikacijski zid među stručnjacima koje se uči komunicirati na drugačiji način. Kako je upoznata s načinom na koji komuniciraju liječnici, danas joj je kompletna suradnja s njima puno jednostavnija.
Pročitajte više: Ana Novačić s PBF-a: „Što više znamo o genima, to je lakše manipulirati njima.“
Softverski orijentirana robotika privlačna je ženama
Robotika je vrlo muški dominirana industrija, što se jako dobro vidi i u Hrvatskoj, ali i na međunarodnim konferencijama. Car ne smatra da je to nužno problem samo po sebi. No, mišljenja je kako bi žene, kao manje zastupljena skupina, svakako profitirale kada bi se odlučile za karijerni put povezan s robotikom. Naročito posljednjih godina, otkako se robotika sve više primiče računarstvu i odmiče od elektrotehnike, i postaje softverski orijentiran posao, on je gotovo uredski, a sve manje fizički rad na terenu.
Car vjeruje kako bi ta promjena mogla biti zaslužna za povećan interes žena za robotiku, zajedno s promjenama u odgoju novih generacija i intenzivnijem poticanju djevojčica na bavljenje STEM područjem.
U radu sa studentima primjećuje veći broj studentica u odnosu na situaciju za vrijeme vlastitog studija, kada je među 640 upisanih studenata gotovo sve djevojke mogla znati po imenu. Smatra to vrlo pozitivnom promjenom budući da ovako unosna i izazovna karijera ženama može donijeti veliku slobodu, osobnu i ekonomsku.
Nažalost, tijekom studija i kasnije nailazila je na neprimjerene primjedbe vezane uz spol, no poručuje da se na njih ne treba obazirati.
„Nažalost, ne mogu reći da se nisu dogodile neke situacije za koje bih radije da se nisu dogodile, i s kolegama, ali i s profesorima,“ govori. „Mislim da su se žene navikle prolaziti kroz to ako imaju motivaciju ostvariti svoje ciljeve.“
No takva joj iskustva nisu obilježila studij ili joj narušila samopouzdanje.
„Doktorski studij je kao dvosmjenski rad“
Doktorski studij opisuje kao iskustvo neusporedivo s preddiplomskim i diplomskim studijem. Dok je na prijašnjim studijskim razinama imala puno slobodnog vremena za hobije, druženje s prijateljima i putovanja, na doktorskom joj je to postalo bitno teže.
„To je kao neki rad u duploj smjeni,“ opisuje svoje iskustvo.
Njezin je doktorski studij bio obilježen brojnim eksperimentima i pomicanjima granica, što u istraživanjima, što vlastitih.
Danas smatra kako je važno znati i postavljati granice, i izbjeći guranje do iznemoglosti, što je problem o kojemu se jako malo priča, a vrlo je raširen kod doktorskih studenata, često iscrpljenih i fizički i emocionalno.
Foto: Marsela Car, „Za žene u znanosti“
