Nedavno je na društvenoj mreži LinkedIn sveučilišna profesorica Brené Brown reagirala na kritike Adama Granta i njegov esej u New York Timesu. Naime, u njemu Grant kritizira stav Brenée Brown o tome kako žena treba biti svoja i autentična. Izvukao je to iz konteksta njezinih knjiga “The Gifts of Imperfection“ i “Daring Greatly“ te zaključio da “samo Oprah može biti svoja“, a da su prema njegovim istraživanjima žene nešto lošije od muškaraca u tzv. self monitoringu jer se nose s više predrasuda, a time i s više kritika koje im u određenoj mjeri onemogućuju da budu u potpunosti svoje.
Brown je Grantu na to odgovorila vrlo promišljeno i argumentirano, braneći svoj rad i svoje stavove. On joj je uzvratio također na LinkedInu te ju pozvao na razgovor u kojem će oboje izložiti svoja stajališta i rezultate vlastitih istraživanja.
To je potaknulo Taru Sophie Mohr, stručnjakinju za ženska pitanja i žensko liderstvo, da se na svojoj službenoj web-stranici dotakne pitanja kako se žene nose s kritikama. Kako sama kaže, žene se često boje izreći svoje mišljenje čak i onda kada znaju da su u pravu, a sve zbog straha od kritiziranja i to mahom od muških kolega, ali i društva općenito. U današnje vrijeme interneta i društvenih mreža s time se još teže nositi jer svaki zapis o nama, bilo da je riječ o pohvali ili kritici, zauvijek ostaje zapisan u virtualnom svijetu. I sama Mohr priznaje da se ponekad boji kada piše o kontroverznim temama, no da je kranje vrijeme da se ženski glas zaista čuje.
Dalija Orešković po kratkom postupku rješava kritike
Nimalo drugačije stanje nije ni u Hrvatskoj. Slučaj u kojem se obrazovana žena na visokoj poziciji našla na udaru kritika zadesio je i nas tijekom aktualne krize Vlade. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, na čelu s predsjednicom Dalijom Orešković, donijelo je odluku da je Tomislav Karamarko, bivši prvi potpredsjednik Vlade, bio u sukobu interesa zbog iznošenja osobnih stavova i prijedloga za povlačenje Hrvatske iz arbitraže s MOL-om. To je i zagovarao na sastanku Vijeća za suradnju Domoljubne koalicije i Mosta, a istodobno je tvrtka Peritus savjetovanje d.o.o., u vlasništvu lobista mađarskog MOL-a Josipa Petrovića, dvije godine plaćala usluge tvrtki Drimia Karamarkove supruge Ane. Karamarko je na to odgovorio izjavom da ovom odlukom Povjerenstvo “praktički uvodi verbalni delikt“.
Dalija Orešković gostovala je u Dnevniku HRT-a te je na pitanje novinarke o toj kritici kratko i sa stilom odgovorila da joj “ne pada na pamet prepucavati se putem medija“, iako samo možemo zamisliti kakvom je pritisku bila izložena. Držala se onoga što je evidentno, a to je da Karamarko ni u jednom trenutku nije osporio činjenične navode Povjerenstva te da Zakon o sprječavanju sukoba interesa svatko može pročitati i sam zaključiti što jest, a što nije sukob interesa.
Naravno, s obzirom na prevladavajuće patrijarhalno društvo u kojem, htjeli mi to priznati ili ne, još uvijek živimo, na brojnim portalima našli su se komentari koji oštro napadaju Daliju Orešković i osporavaju njezino pravo na svoju obranu navodeći kako je Karamarko samo iznio svoje mišljenje, a ona se “sramoti svojim izjavama na televiziji“ te iznose svoje sumnje u njezinu inteligenciju i njezino obrazovanje.
Kritike upućene ženama dio su svakodnevice od davnih dana pa je čak i književnik Antun Gustav Matoš jednom prilikom rekao Mariji Jurić Zagorki, književnici i prvoj hrvatskoj novinarki, da se “ostavi ćorava posla“, misleći pritom na njezin novinarski i politički angažman, te da se nastavi baviti svojim ljubavnim romanima.
Korijen svega toga očito počiva i u načinu odgoja, ali ne samo onog kućnog, već i načina na koji funkcionira cjelokupno društvo. Stoljećima je ženi mjesto bilo u kući, a one koje su se željele školovati, često su bivale izopćene iz svojih obitelji i smatrane ludima jer su poželjele nešo više za sebe osim dogovorenog braka i djece. Stoljećima nam je govoreno da su naše ideje naivne i lude te da sanjamo uzaludne snove. Sve što je na bilo koji način moglo uzdrmati ženski status quo, nije bilo dobro prihvaćeno. Jedino zanimanje koje je tijekom 18. i 19. stoljeća bilo pogodno za ženu bio je posao učiteljice ili guvernante, a bilo što više od toga nije dolazilo u obzir. Međutim, vrijeme je da se složimo s Tarom Mohr i pustimo da se naš glas čuje, makar to značilo suočavanje s kritikama.
Kako reagirati na kritiku?
Ako se nađete u situaciji da vas netko kritizira, bilo da je riječ o muškoj ili ženskoj osobi, često će vam prvi poriv biti da burno reagirate ili čak zaplačete u privatnosti svog ureda ili doma, no suzdržite se. Pokažite da ste jake, inteligentne i da se možete nositi sa svime što život stavi pred vas, pa čak i s negativnim kritikama.
Ono što je najvažnije jest da, prije svega, dobro promislite je li kritika koja vam je upućena opravdana ili ne. Ako jest, poslušajte što vam osoba ima reći, bilo da je riječ o ženi ili muškarcu, zahvalite na tome i recite da ćete se potruditi da se to više ne dogodi. Pritom mislimo na to ako ste doista zakasnili na posao, doista niste poštovali zadane rokove i slično. Potpuno je drugačija situacija kada vam tko daje neutemeljenu kritiku. Primjerice, optužuje se vas da niste dobro odradili posao, a znate da ste dali sve od sebe, proziva vas se zbog vašeg mišljenja na koje imate potpuno pravo i slično.
Kada ste identificirali vrstu kritike, pred vama su dvije opcije: zlobno odgovoriti svome kritičaru ili se inteligentno uzdići iznad toga odgovaranjem biranim riječima koje će mu pokazati tko je u pravu. Ono što je izuzetno važno jest da ne čekate da prođu dani, tjedni ili mjeseci, nego da reagirate odmah. Upravo su potonje napravile i Brené Brown i Dalija Orešković. Umjesto da su se prepucavale preko medija kao što to čine gotovo svi muški političari, one su jednostavno ostale dame i u nekoliko kratkih i jasnih rečenica stale u obranu sebe i svojih postupaka.
Za mišljenju o slučaju Dalije Orešković, ali i općenito o nošenju žena s kritikama, upitali smo i Dijanu Kobas Dešković, autoricu MAMAFORCE metode, leadership coach za žene.
– Kritika je sastavni dio svakog, a posebno onog posla koji nas stavlja na izloženu poziciju, kao što je slučaj s Dalijom Orešković. Dio javnosti slaže se s odlukom Povjerenstva, a dio ne. Tako je i sa svakom našom akcijom, posebno onom koja je drugačija od uobičajenog. Dio ljudi će nam aplaudirati, a dio nas kritirizirati. Važno je znati da reakcija, ma kakva ona bila, više govori o tim ljudima nego o nama samima jer odobrenje ili kritika odražava njihova uvjerenja, motivaciju ili iskustva koja mogu biti sukladna ili pak dijametralno suprotna našim – završava Dijana Kobas Dešković.
Iz svega ovoga zaključujemo da je doista vrijeme da počnemo ili nastavimo bez straha izražavati vlastita mišljenja i stavove, ne zamarajući se time što će reći društvo, posebno ako čvrsto i argumentirano stojimo iza njih.
Foto: Petar Glebov/PIXSELL
