Reality show je sve nego stvaran. Ljudi koji u njemu sudjeluju glume sebe, tj. verziju sebe koju im producenti nameću da budu. Ono što ne uspiju dobiti od samih natjecatelja ili sudionika, umontirat će se u postprodukciji. Zašto su ljudi toliko ovisni o reality showovima i kako točno oni negativno utječu na sudionike?
Reality TV i mentalno zdravlje
Ljubav je na selu, Ženim sina, brojna talent natjecanja poput X factora, Super talenta i slični reality programi preplavljuju male ekrane. Iz sezone u sezonu, ljudi koji sudjeluju u njima postaju postupno gori, točnije čudniji, posebniji. Nije to slučajnost. Ljudi zaduženi za casting pomno biraju ljude koje će dovesti pred kamere. Zašto? Gledanost. Sve se vrti oko toga. Veća gledanost donosi više oglašivača čime televizija dobiva više novaca. Casting proces uključuje odabir osoba koje će podići gledanost, a to će sigurno napraviti nestabilne i manje inteligentne osobe koje će svojim postupcima i izjavama postati ‘viralni’.
Zasigurno se sjećate nekih ‘kultnih’ sudionika reality showova koji nisu samo svojom premisom kontroverzni, poput Gospodina savršenog gdje se žene doslovno natječu za naklonost muškarca i svaki tjedan odrađuju zadatke kako bi ga osvojile. Kontroverzni su i ti ljudi koji su dio showa. Ponekad se tu nađu i mentalno nestabilni ljudi, ili labilni koji nikako ne bi smjeli biti izloženi takvom jednom procesu.
Sudionici – žrtve ili zvijezde?
Je li zadiranje u život drugih voajerizam i zašto su ovakvi programi ljudima toliko zanimljivi? Upravo zato što se nakon konzumiranja takvog sadržaja, ljudi osjećaju bolje u vlastitom tijelu i životu, uspoređuju se s onima koje vide na TV-u. Uz to, zabavno je. Ljudi se smiju izjavama natjecatelja, čije se riječi jutro nakon emitiranja epizode već pretvaraju u memeove i preplavljuju društvene mreže.
Iako natjecatelji i sudionici tih raznih emisija u sve to ulaze svojevoljno, potpišu ugovor u kojem sve jasno piše i uvijek dobiju financijsku naknadu za to što rade, problem leži u kvocijentu inteligencije ili mentalnim poteškoćama, čak i bolestima koje oni mogu imati.
„To je zato što se reality TV žanr oslanja na tihi oblik dramatične ironije, disjunkciju između onoga kako natjecatelji vide sebe i onoga kako ih se zapravo percipira,“ prenosi The Guardian. U istom se članku, spominjući Susan Boyle kao primjer, novinar dotiče problema koji natjecatelji imaju s mentalnim zdravljem. Referirajući se na novi hit iz svijeta TV realityja, Love Island, objašnjava kako se kandidati ne prijavljuju s ciljem da im se rugaju zbog neuspješnih aforizama ili loših psiholoških analiza.
Stanfordski eksperiment
Svaki oblik promjene svakodnevice, posebice ako ona uključuje zatvaranje u određeni prostor i ograničavanje slobode kretanja, odrazit će se negativno na osobu i promijeniti njeno ponašanje. To je i svojevrsna prilagodba novonastaloj situaciji. Izvana je možda zanimljivo pratiti kako se u Zadruzi ili Big Brotheru ljudi svađaju oko zakorenog posuđa u sudoperu ili paste za zube na ogledalu u kupaonici, no nije sve baš bezazleno.
Možda i najpoznatiji psihološki eksperiment, onaj koji su 70-ih proveli na Sveučilištu Stanford, donio je jezive zaključke. Ukratko, ljudi su bili podijeljeni u dvije skupine, zatvorenike i upravitelje. Oni koji su bili u ulozi upravitelja, potpuno su se uživjeli u svoje uloge i skladno se tome ponašali prema ‘zatvorenicima’, inače kolegama. Psihološko mučenje upravitelja svakog je dana postajalo sve gore i brutalnije, dok šestog dana provođenja, eksperiment nije ugašen.
Pročitajte više: Pretty privilege – Lijepim ljudima životni je put popločen zlatom?
5 minuta ‘slave’ i cjeloživotne posljedice
Što se sa sudionicima dogodi nakon što show završi? Većina ih se vrati svojem svakodnevnom životu. Barem to pokušaju. Hrvatska je mala zemlja i nije rijetkost da se nekog kome si se smijao nekidan, sretneš u tramvaju ili lokalnom restoranu brze hrane. Ti su ljudi sad pod povećalom javnosti, njihova im je privatnost oteta, te ih se fotografira, snima, dobacuju im se kojekakve doskočice i generalno, maltretira ih se.
Osim ovih, reality TV ima i neke druge negativne posljedice. Ono što promiču u najmanju je ruku problematično. Opijanje, uvrede, fizički obračuni, standard ljepote koji ima vrlo uzak kalup i slično ono su što se prenosi gledateljima. Tu prednjače mladi ljudi koji, nakon što vide promiskuitetne ljude kako u bikinijima i oskudnim odjevnim kombinacijama liježu svake večeri s novom osobom koja ima više uboda filera u lice nego IQ bodova, žele tako izgledati. Ono što je na TV-u je zadani standard, nešto čemu bi se trebalo težiti.
„Raste zabrinutost da reality TV uzrokuje veliku štetu ljudima koje prikazuje. Mnogi natjecatelji kažu da su radnje showa ili publike showa dovele do toga da su ocrnjeni, hakirani, izbačeni, ismijani, ‘napucani’, maltretirani i/ili klevetani. Sve to može uzeti velik danak na njihovo mentalno zdravlje. Zabrinjavajući broj njih je na kraju sebi oduzeo život,“ piše our economy.
Reality se ‘piše sam’
Nedostaje diverzifikacije, nema dovoljno različitih ljudi, svi kao da su rađeni u istom kalupu. S druge strane, tu su programi koji promiču nezdrav i drastičan gubitak kilograma u kratkom roku, gdje je pobjednik onaj koji teži najmanje. Tako se gledateljima u glavu usađuje uvjerenje da više vrijediš ako manje težiš. Često se natjecatelji takvih showova nakon završetka vrate na staru kilažu.
Uz sve negativne posljedice koje sudjelovanje u ovakvom tipu programa može ostaviti na osobi, oni i dalje ne jenjavaju, a pristupnika ne nedostaje. Zašto? Financijska dobit je privlačna. Producentima se sviđa što ne moraju plaćati nekog tko će pisati scenarij, jer reality se ‘piše sam’. Sudionicima se sviđa plaća i medijska eksponiranost. Ljudi su to željni slave.
„Sudionik Love Islanda, najpopularnijeg reality showa ITV2, može očekivati prosječnu zaradu od 1,1 milijuna funti u pet godina nakon pojavljivanja,“ navodi our economy.
Pročitajte više: Pinterest je zabranio oglase o mršavljenju. Stručnjaci za mentalno zdravlje su oduševljeni!
Ljudi koji ne znaju što sa sobom
Razumljivo je sad zašto se ljudi prijavljuju za sudjelovanje u ovakvim emisijama, no zašto se prijavljuju ‘takvi’ ljudi? To su osobe koje iz nekog razloga nemaju stalno zaposlenje ili su umirovljeni. To su ljudi koji ne znaju što sa sobom. Pitate li se zašto nikad neki uspješan liječnik ili farmaceutkinja nisu bili dio nekog ovakvog realityja? Zato što za to nemaju vremena. Iznimka mogu biti emisije u kojima se traži novi najtalentiraniji Hrvat ili Hrvatica, gdje se u prvom krugu audicija na pozornicu pred žiri može popesti pravnik ili doktorica znanosti.
No, on se u showu neće zadržati predugo, jer ili će produkciji biti nezanimljiv jer nema srcedrapajuću životnu priču ili će se jednostavno morati vratiti svojem svakodnevnom poslu. Neće moći provesti 2 mjeseca boot campa s drugim natjecateljima u kući na izoliranoj lokaciji, gdje u fokus dolaze njihovi odnosi, ne talent i uspjesi.
Konačno, trebali bi, ako već konzumirate takav sadržaj, to raditi sa zrnom soli, uzeti u obzir da reality nije stvaran, ali da nije ni gluma. Ono što je vama eskapizam, nekome je obilježilo život na negativan način. Ti ljudi doista postoje i jednog će dana ući u trgovinu po mlijeko i kruh i neće moći to kupiti bez da im se netko ruga ili dobacuje nešto. Nisu bili svjesni što potpisuju, u što ulaze, a sad ne mogu ni prošetati gradom u miru.
Foto: Canva
