Magistra inženjerka elektrotehnike i informacijske tehnologije, certificirani Scrum master, voditeljica projekata (PMP, ACP, PBA), poslovna analitičarka te voditeljica razvojnih operacija – sve je to Lea Ordanić iz Spana. Još je od školskih dana pokazivala nadarenost za matematiku, a uslijedila je i ljubav prema fizici i informatici. Nešto je to što joj je uvijek ležalo, bilo jednostavno. Smatra i kako je bilo logično da potom upiše prirodoslovno-matematičku gimnaziju.
„Inače sam iz Ivanić-Grada i u to doba bez interneta je bilo teško naći koje prirodoslovno-matematičke gimnazije postoje u Zagrebu, no tata i ja smo ih zajedničkim snagama uspjeli popisati. Kad smo došli do V. gimnazije koja je bila prva na tom popisu vidjeli smo poznanika koji ju je pohađao, za kojeg smo znali da je odličan u matematici i to je bilo to,“ prisjeća se Ordanić.
Odustala od fizike i nije požalila
Nakon toga je, još jednom logično, odlučila upisati tehnički fakultet.
„Jako me interesirao FER, ali me intrigirala ideja fizike, meteorologije, iako su me mnogi uvjeravali da neću naći posao s time,“ rekla je. Nekoliko sati nakon prijemnog ispita na FER-u doznala je da ne samo što je prošla, već je ušla u prvih 10 % kandidata. To je značilo da ulazi u kategoriju za stipendije što ju je jako razveselilo. Prijemni za PMF je trebao biti dan kasnije, no na njega nije niti otišla. Odluka je pala.
„Nisam požalila i jako sam zadovoljna. Tada sam se orijentirala na elektrotehniku i informacijske tehnologije.“
Na njezinoj četvrtoj godini studija FER je uveo ljetne prakse. Za Ordanić je to bilo prvo iskustvo s radnim okruženjem u IT industriji. Prije toga radila je u prodaji i u slobodno vrijeme je volontirala, nije imala radnog iskustva iz struke. Njezino prvo iskustvo u industriji bio je rad u tvrtki koja se bavila upravo industrijskom elektronikom. Bila je oduševljena i tamo je ostala raditi i cijelu petu godinu studija.
Njoj i kolegici je ponuđeno i da ostanu nakon studija, no Ordanić to nije htjela.
„Rekli su jednu rečenicu koja mi se tako urezala da jednostavno nisam mogla pristati na taj posao, a to je bilo da žele djevojke jer one nisu ambiciozne,“ otkrila je. „Bile smo kod njih preko godinu dana. Željeli su da ostanemo i onda nam kažu ovako nešto. Baš mi je to bilo teško pojmiti i iako je to bilo točno ono što sam ja studirala, znala sam da u toj firmi neću moći rasti koliko sam htjela.“
Pročitajte više: Mihaela Trbojević, Product Marketing direktorica u Spanu: “Raditi u IT-ju je kao kad trčiš maraton”
Promjena za promjenom
Iako i danas smatra da je njezina odluka bila ispravna, svjesna je i koliko je bila rizična. To je bilo 2011. kad u Hrvatskoj nije bilo puno industrijskih tvrtki koje se bave proizvodnjom, odnosno koje odgovaraju njezinoj užoj specijalnosti. No, zahvaljujući eventima koje je organizirala volontirajući u KSET-u, dobila je ponudu za posao u tvrtki koju je znala i o kojoj je imala dobro mišljenje.
Prihvatila je poziciju konzultantice za standardna poslovna rješenja. Nije znala što je čeka i što će raditi, ali joj se tvrtka jako sviđala, kao i ljudi koje je znala. Dok je bila tamo, otišla je na porodiljni, a kad se vratila, ta je tvrtka prodana jednoj stranoj korporaciji. Kultura u toj tvrtki se promijenila, što se Ordanić nije svidjelo, stoga je odlučila potražiti novu priliku.
I tada prelazi u Span gdje je već godinama. Započela je kao poslovna analitičarka i voditeljica projekata, a od ove je godine u ulozi Voditeljice razvoja operacija.
„Nisam mlada kao što izgledam“
Jedan od većih izazova bio je nametnuti se kao autoritet i steći povjerenje klijenata zbog svog tada mladolikog izgleda.
Kako kaže: „Uvijek sam izgledala ‘bebasto.’“ I onda bi se našla na poziciji autoriteta pri čemu je iskusnijim klijentima, koji su je doživljavali tek kao simpatičnu djevojku, morala govoriti da nešto pogrešno rade.
„Moja rečenica na upoznavanju s klijentima je zato uvijek bila: ‘nisam tako mlada kao što izgledam, imam projekata iza sebe, mogu ja to.’ Htjela sam dati do znanja ljudima da mi mogu vjerovati, no trebalo je truda da se i uspijem dokazati.“
Pročitajte više: Nataša Fucijaš iz Spana: „Kad postaneš direktor onda svi misle kako ćeš vladati ili naređivati, a u biti tek tad počinješ služiti“
„Teško je pomiriti posao i igru“
Danas joj je, kako kaže, izazovno balansirati majčinstvo i rad, ali ne fizički, već mentalno. Kad završi s radnim vremenom, posao joj se i dalje ‘vrti po glavi,’ no trudi se biti prisutna dok je s djecom. Istovremeno, shvaća kako to nema smisla jer se ništa neće dogoditi u tih nekoliko sati obiteljskih aktivnosti.
„Svi govore kako treba naći balans, i to zaista stoji.“ Potrebno je prilagoditi se svemu u životu – ne samo obitelji i poslu, već i hobijima, aktivnostima, prijateljima… Ordanić vjeruje kako je sve to moguće, ali nije lako.
Nastoji obaviti sve zadatke u okviru fleksibilnog radnog vremena, ali je svjesna da je ponekad potrebno uložiti i dodatne napore kako bi se svi poslovi završili u predviđenim rokovima. Vođenje projekata po agilnim metodologijama pomaže da se količina prekovremenog rada drži pod kontrolom. U organizaciji poslova razvojnog tima, u Spanu često koriste Scrum metodologiju.
„Scrum metodologija, između ostalog, omogućava klijentu da ima uvid u razvoj svog proizvoda i prije končane isporuke. Klijent aktivno sudjeluje u donošenju odluka kako bi razvoj proizvoda dao očekivani rezultat,“ rekla je. „Scrum je našao primjenu u IT industriji jednostavno zato što su svi uključeni u projekt uvidjeli njegovu korist i efikasnost.“
„Volontiranje ima jako puno benefita“
Ordanić inače naviku neprestanog rada drži još od volonterskih vremena.
„Radilica sam, pa uz sav posao imam i vrt, voćnjak, iznajmljivanje apartmana, volim se uključiti u sve i to me veseli,“ rekla je. Volontiranjem se danas ne bavi jer ne stigne, što joj je žao, ali namjerava krenuti opet. „Ima odličnih inicijativa ne samo vezanih uz IT industriju, već i mnoge druge u koje bih i djecu mogla uključiti kad porastu. Kad sam kao studentica mogla odvojiti vrijeme za volontiranje, ono mi je donijelo brojne benefite.“
Volontirajući je zaista puno toga naučila, ali i širila mrežu poznanika. Danas joj je uvijek drago sresti kolege s kojima je volontirala. Divna su joj uspomena i putovanja na koja je išla, iako nisu bila niti daleka niti egzotična. Bila su vrijedne uspomene.
„Kroz volontiranje sam dobila mogućnost stalnog zaposlenja, a uz to su se tijekom života pojavile i druge mogućnosti kojima se ne nadaš, a i vratiš nešto zajednici.“
Foto: Lea Ordanić, privatna arhiva
