U serijalu online predavanja Žena. Multipraktik o ranjivosti u biznisu svoja iskustva i savjete podijelile su poduzetnice i menadžerice Katarina Boban Filipančić i Ana Keglović Horvat. Otkrile su nam koliko si možemo dopustiti ranjivost u biznisu, kome i kako je pokazati, kao i kakve promjene to donosi u razmišljanju o poslu, poslovnim odnosima i nama samima.
Ranjivost u biznisu je u redu
Poduzetnica i menadžerica Katarina Boban Filipančić kaže da je pokazati ranjivost velika hrabrost.
„Moj problem s ranjivosti je da onda kad sam najosjetljivija, najranjivija, tužna i povrijeđena djelujem bahato. Iz toga izađe ljutnja, a kažu da je agresivnost dugo nakupljana tuga. Događalo se da umjesto da pokažem ranjivost i da iskomuniciram kako se osjećam, ja suprotno reagiram i dobijem reakcije okoline, posebno zato jer sam bila na visokim pozicijama. To sam doživljavala kao napad na sebe,” otkriva.
Dodaje i kako je s vremenom shvatila da je u redu imati loš dan.
„Prije je sve moralo biti savršeno kada mi dolaze gosti, sada se uopće ne brinem toliko oko toga jer ne mogu biti domaćica, imati tri posla i četvero djece i da sve bude tip-top“, otkriva Boban Filipančić.
Anu Keglović Horvat ova je priča podsjetila na jednu situaciju iz doba kada je radila u tvrtki koja je zajednički slavila rođendane.
„Došao je red na mene da počastim dio kolektiva i tijekom te moje proslave mi je prišla starija gospođa, zaposlenica koja je tu dugo radila i počela mi prigovarati zašto ja imam veću plaću od nje,“ govori nam Keglović Horvat.
Tada je bila mlada pravnica s upisanim magisterijem, te ju je ovo pitanje šokiralo. Nekoliko kolega počelo je raspravljati o sistematizaciji radnih mjesta, a starija kolegica se ljutila što ona na osnovu dugogodišnjeg staža, ali sa srednjom stručnom spremom manje zarađuje.
“Prvi put sam osjetila tugu i nepravdu i pitala se zašto su ljudi takvi. Htjela sam se rasplakati pred svima, ali sam sama sebi govorila, nemoj, ne smiju te ljudi vidjeti“, otkriva. Mislila je da će izgubiti samopoštovanje, ali i poštovanje kolega ako pokaže slabost.
Treba biti otvoren na radnom mjestu
Boban Filipančić kaže da je doživljavala napade i ismijavanje ideja od nadređenih i kada je već bila iskusna u području svojeg rada.
“Direktor se derao na mene, drhtale su mi usne i glas, ali nisam zaplakala iako najradije bih. Mislim da su se svi susreli s tim situacijama i da je došlo vrijeme da pokažemo osjećaje.” “Ako ti prema meni komuniciraš na neprikladan i neprofesionalan način, dođe mi da plačem. Trebalo bi biti normalno pokazati tu ranjivost. Društvo još uvijek, nažalost, zamjera pokazivanje slabosti“, kaže Boban Filipančić i dodaje kako je mišljenja da je pokazivanje ranjivosti još uvijek neprihvaćeno, posebno za žene na visokim pozicijama.
„Htjele ste ravnopravnost i sad ju pokažite“, citira parolu koju mnogi ponavljaju.
Keglović Horvat dodaje kako se žene smatra ravnopravnijima i boljima za neku poziciju ako su izvana čvrste i jake i ne pokazuju da imaju problem.
Pročitajte više: Ana Keglović Horvat o donošenju odluka: Treba razmišljati o cilju i vjerovati da možeš
Koliko su žene same stvorile pritisak?
„U zadnje vrijeme me čudi, i to je moje iskustvo, da žena ženi na radnom mjestu nije podrška. Ne znam je li to iz straha od gubljenja radnog mjesta ili pozicije,” nastavlja Boban Filipančić.
Smatra kako ovdje postoji i razlika među spolovima. Muškarci, kaže, prihvaćaju stvari na način da koliko su uradili, uradili su i idu dalje sutra, dok se žene često imaju potrebu dokazivati. „Ranjivost nije samo u pokazivanju onoga što ti se sad događa, nego uopće reakcije na nečiju nepravdu ili krivo ponašanje“, kaže.
„Događalo mi se da sam u trenucima najveće ranjivosti i tuge bila najspremnija i najhrabrija,“ prenosi svoje iskustvo Keglović Horvat.
Referirala se i na gubitak djeteta Boban Filipančić i teško životno razdoblje kroz koje je prolazila, a o kojem ljudi s kojima je surađivala nisu znali. Upitala ju je bi li reakcija ljudi bila drugačija da je tada pokazala i rekla koliko joj je teško to razdoblje, da nije dobro i da teško funkcionira.
„Ljudi koji nisu znali što se događa su bili u potpunom šoku. Izgubila sam bebu malo nakon porođaja, izvadili su mi maternicu, bila sam na samrti i vraćali su me u život. U tom razdoblju sam bila jako loše i počela sam donekle funkcionirati nakon pola godine,” otkriva Boban Filipančić.
I u poduzetništvo je krenula ne govoreći o tome, a danas smatra da to nije dobro. Psihoterapije, meditacije i druge vrste pomoći postoje upravo zato što se ljudi imaju potrebu izraziti.
„Moj prvi porod je bio jako traumatičan i poslije toga sam bila zdravstveno jako loše. Gotovo godinu dana sam se liječila nakon poroda. Već sam tada djelomično bila poduzetnica i nisam htjela reći da imam zdravstvene probleme i da moram piti lijekove jer sam se bojala da će mi klijenti otići. Vjerojatno i dan danas postoji stigma na nekim oblicima zdravstvenih stanja bilo fizičkih, emocionalnih, duhovnih. Meni je to bio okidač da počnem raditi na sebi, “ podijelila je svoju priču Keglović Horvat. „Potražila sam stručnu pomoć i žena mi je rekla da imam PTSP, rekla mi je da nisam luda ni problematična, već mi samo treba vremena da se vratim u svoje prethodno stanje jer sam prošla kroz vrlo težak period.”
Ističe važnost pomoći drugih ljudi bez kojih ne bi uspjela prevladati teške periode.
Pročitajte više: Katarina Boban Filipančić Zagreb zamijenila Šibenikom, a poduzetništvo korporacijom: “Najviše me pokreću nova iskustva, znanja i razvoj”
Svojim iskustvima pomažu drugima
Keglović Horvat je aktivan rad na sebi najviše pomogao pri prevladavanju poteškoća.
“Fantastično je kleknuti u crkvi ako ti pomaže, fantastično je lupati vreću za boks ako ti pomaže, ali važno je da svatko pronađe ono što mu pomaže. Odlučila sam svojim iskustvima pomoći drugima i sad sam trener osobnog rasta i razvoja,“ govori.
Boban Filipančić kaže da je uvijek shvaćala što su joj prioriteti, ali da ih je tek sad postavila na pravo mjesto.
„Ne mogu uvijek biti na usluzi svima, po cijeli dan imam sastanke, klijente, to je zahtjevno i ja sve to mogu odrađivati s radošću, ali moram imati vremena za sebe i poštujem to vrijeme,” otkriva nam.
Što kad pokažemo ranjivost?
Boban Filipančić je uočila da brojni ljudi kada im ispričamo svoj problem i pokažemo ranjivost, misle da svoju tugu i teške trenutke iznosimo za neku korist, što smatra šokantnim.
“Svoje iskustvo im pričam bez dramatiziranja i plakanja. To je dobro za motivaciju ljudi, nakon toga idemo dalje polako, s time pokažem da iako sam, primjerice, nadređena da sam i ja čovjek i da mi je bilo teško kao sad tebi i da će biti bolje. Neki to doživljavaju kao umanjivanje njihovog problema,“ kaže.
„Dvije su krajnosti; potpuno se zatvoriti i previše se otvoriti. Smatram da nije svaka priča za svakoga. Danas dijelimo svoje ranjivosti da pokažemo drugim ženama da ima nas koje smo svašta proživjele i možda im naša iskustva pomognu. Otkad sam počela govoriti o osobnim iskustvima, ljudi kažu da su im radionice bolje i da nikad bolje nisu osjetili moju unutrašnjost, dušu i energiju,“ otkriva nam o svojim treninzima Keglović Horvat.
Boban Filipančić ističe kako je danas čvršća, te kako je naučila vrednovati sebe, no naglašava kako svaki dan nalazi nešto novo na čemu treba poraditi, te kako nam je naša smrtnost najbolji poticaj da vrijeme koje imamo iskoristimo na najbolji način.
Foto: Canva/Privatna arhiva Katarina Boban Filipančić i Ana Keglović Horvat
